Nije više ni Trump tako uzbudljiv i zanimljiv kao prije dvije godine kad je zasjeo na tron, medijska sveprisutnost pojela ga je brže nego što je itko očekivao. Pa tako ni njegov govor o stanju nacije neće biti zapamćen po spektaklu, američki je predsjednik prije podsjećao na nekog dosadnog republikanca koji ponavlja uobičajene mantre.
Poput one da “Amerika pobjeđuje svaki dan” ili da “američka ekonomija izaziva zavist svijeta”. No Trump je u pravu kad kaže da Americi ne trebaju “glupi ratovi”. Nije to, naravno, nikakva briljantna filozofska misao, ali je ulovio dobar tajming da opravda povlačenje američkih vojnika iz Sirije i američkim tvornicama oružja pošalje poruku da mu one neće određivati vanjsku politiku. Dakako, uvijek će biti dovoljno raspoloženih Amerikanaca da kupe oružje pa taj gospodarski sektor ionako neće trpjeti štetu. I kada Trump dalje kaže – “da nisam izabran za predsjednika bili bismo u ratu sa Sjevernom Korejom” – možda je ponovno u pravu. Možda bi Hillary Clinton zaista povela vojsku da pokori tu neobičnu distopijsku zemlju.
Ali zašto bi, dovraga, Amerika uopće napadala Sjevernu Koreju? Zemlju bez nafte čiji nijedan vojnik (osim ponekog prebjega) nije izišao izvan granica zemlje još od 1953. To plašenje Sjevernom Korejom, čija se većina projektila ispaljenih u oblake vraćala njima samima po glavi, i to u trenutku dok jedan nestabilni Pakistan posjeduje stotinu nuklearnih glava, obična je “zabava za sirotinju”.
Ostatak Trumpova vanjskopolitičkog govora bio je posvećen Iranu, Kini i drugim nedužnim žrtvama njegova lupanja šakom o stol. Na kraju se ipak dogodio i jedan zabavan trenutak kad je poručio da Amerika nikada neće biti socijalistička zemlja. U prošlosti su republikanci ukidali ropstvo, demokrati bacali atomske bombe, tako da, koliko god je prošlost neobična, budućnost može biti još neobičnija. I nepredvidljivija.
Bubalo buba.