Naslov možda zvuči kao da ga je pisao redakcijski kolega Milan Ivkošić, ali nije. Zato je situacija još gora, jer propast domaće ljevice odavno nije politički komentar nekoga nesklonog lijevoj ideji, nego živa istina i živo blato. Ma koliko "lijevi" maštali da nije tako i nadali se boljoj saborskoj budućnosti. Ali, bolje je biti realan.
Zadnjih dana povela se priča oko toga tko kome više treba, SDP HDZ-u ili obrnuto, tko je kome omraženi protivnik, a zapravo iskonstruirani, namješteni "neprijatelj", poput Rolling Stonesa Beatlesima ili Clasha Sex Pistolsima. Problem je samo u tome što HDZ i SDP nisu nimalo poput "Beatlesa i Stonesa".
Ali sve je to zapravo priča za malu djecu i zabavu ostarjelim roditeljima, a rezultat unaprijed najbolje znaju oni koji odlaze u Irsku ili Njemačku; ništa se kod nas u dogledno vrijeme promijeniti neće. Za razliku od ovih navedenih, koji su nekog vraga ostavili iza sebe, današnji domaći politički fake news teško će ostaviti išta bitnoga iza sebe ili pomaknuti nešto ispred sebe u skoroj budućnosti. Prije će ustati na lijevu nogu nego potaknuti lijevu ideju.
Promotrimo li aktualnu situaciju s rastom radikalne desnice u Švedskoj ili Njemačkoj, o Mađarskoj, Poljskoj i sličnima ne moramo ni govoriti, situacija je još gora za ljevicu. Pogotovo hrvatsku koja i bez jakih "desnih" protivnika ne zna što bi sama sa sobom. Glasača ionako više gotovo i nema i to je ne samo najbitnije, nego najbolnije. Osim salonskih, ali oni ionako ne izlaze na izbore.
Može li biti da je priča toliko jednostavna da se stožerni domaći ideološki obrazac i odnos SDP-a i HDZ-a može protumačiti nečim toliko profanim, ali dokazano uspješnim, poput show-businessa? Krutim imperijalističkim zakonom koji sav normalan svijet poznaje i priznaje godinama, a koji je izvedenica istih tržišnih zakonitosti koje vrijede i u politici kao i u "pravom" show-businessu.
Naravno da može, jer za razliku od rasprostranjenog kapitalističkog svijeta u kojem svako gibanje ima tržišno pokriće, publiku i sljedbenike (kupce, "glasače"), samo kod nas može se dogoditi da o šačici lijevih luzera koji plove poput kruzera bez putnika raspravlja cijela država i nada se mani s neba, uz sve očite mane koje ta ista ljevica ima tu na zemlji, te se nada spasu koji bi, da nisu s lijevog boka, zapravo sličio nadanju skorog Kristovog ponovnog silaska među puk ili narod, kako vam odgovara. Sve ono što obični ljudi dulje vrijeme znaju i o čemu u tramvajima i po placevima govore, a to je da u Hrvatskoj HDZ više nitko u dogledno vrijeme neće maknuti s vlasti – recimo,15 godina – ljevičari na sedativima pokušali su zakomplicirati pseudoanalizama odnosa SDP-a u rasulu i HDZ-a kao pokojnika koji nikako da (od)umre.
Možda vam se to ne sviđa, ali i neće tako skoro, pa je bolje priznati da ste "prdnuli u rosu" nego se nadati ozdravljenju poput pacijenta na aparatima ili u terminalnom stadiju bolesti. Jer ovdašnji je ljevičarski pacijent, također barem u dogledno vrijeme dok ne pronađu nove lijekove – neizlječiv.
Bolje se latiti te dijagnoze u stvarnom prostoru i vremenu nego nabijati ljudima traume sljedećih godina s uzaludnim nadama da će anemičnog Plenkovića maknuti s vlasti. Jer, čak i sa 76 ruku u tankoj saborskoj većini Plenković je svima njima velik poput Obelixa i gigant kojeg ni iskliznuće Milinovića ne može poremetiti.
A sa samo kojim glasom više nedostižan je obelisk saborskoj konkurenciji s lijeva. I sviđalo se to njima ili ne, nema stvarne šanse da ga netko uskoro smijeni, osim ako svojevoljno ne odluči otići na neku EU sinekuru i prepustiti HDZ nasljednici. Naravno, Kolindi Grabar-Kitarović, jer ako je mogao Putin s jedne funkcije na drugu, zašto ne bi i ona postala premijerka i sve nas grlila svaki dan, s jogurtima ili bez njih?
Budimo na trenutak realni jer nikad nas nitko – zvuči fatalistički, ali je istinito – osim SDP-a, koji u posvemašnjem rasulu više nije relevantan politički čimbenik, s Račanom ili s Milanovićem, nije uspio "centrirati" i okupiti političku ljevicu u odgovornu, zakonodavnu političku snagu.
Stvarnost se nekima možda ne sviđa, ali je stvarna za razliku od fantazija šminkerskih ljevičara o trećem putu, novoj ljevici i ostalim tričarijama. Prošla je i šibenska epizoda nastavka "Pete internacionale", hvalevrijedna inicijativa. Osim moralne franšize i lajkova po društvenim mrežama te odbacivanja SDP-a kao nimalo vrijednog saveznika, sve skupa završit će kao još jedno salonsko pregrupiranje sa zanemarivim glasačkim potencijalom na idućim izborima. Uostalom, sami su rekli "dug je put ljevice do vlasti" i bit će jako dug.
Jer, čak i oni "jaki", poput starih ljevičara Ivana Jakovčića ili Milana Bandića, odavno su shvatili u kojem grmu leže zec i vlast, pa se sad Jakovčić čak može i zaje***ati sa Živim zidom i zahvaljivati im na prijavi Europskom uredu za borbu protiv prijevara.
Ali,glavno je ipak pitanje zašto ljevičari nikad neće doći na vlast u Hrvatskoj? Zbog njihove publike. Zato što, za razliku od desnice, ljute i one manje ljute, koja (se) glasa srcem, hrpimice autobusima dolazi na izbore i ispunjava ostale zahtjeve terenske političke borbe, salonski ljevičari žele biti salonske face među petoro prijatelja ili, još bolje prijateljica, a eventualno i na Facebooku.
Baš zbog toga rock-kritičari mogu dati dobar savjet jer znaju kakav je odnos srednje struje (mainstreama) i alternative. Za razliku od svijeta, kod nas nažalost (lijeva) alternativa ne može nikad, ali baš nikad, pobijediti srednju struju (desni centar). Čak ni dobra alternativa poput domaće rock-glazbe, a kamoli loša poput domaće političke ljevice. Bilo bi zanimljivije da može, ali ne može.
Stara je istina da bez dobrog mainstreama nema ni dobre alternative, ali domaća lijeva alternativa čak i u odnosu na anemične vladajuće u potpunom je kolapsu, osim u njihovim nadama.
Pogledajte i video: Razgovor s Bojanom Glavaševićem
Nisu oni hrvatski ljevičari nego ekstremni jugoslavenski desničari