Hrvatska se televizija posljednjih dana hvali svojom gledanošću protekloga tjedna. Kao da je neki njezin „kreativni tim“ napravio nešto novo, privlačno i atraktivno pa je, eto, to polučilo i veliku gledanost. A radilo se samo o nogometu! O nečemu što i nema nikakve veze s televizijskim umijećem, što nije izmislio neki HTV-ov medijski genijalac. Televizija je tome služila samo kao tehnički posrednik. Unatoč toj samospoznajnoj zabludi, HTV je prenošenjem nogometa naše reprezentacije vjerojatno najbolje do sada odradio ulogu „javnog servisa“. Nogomet je bio nacionalni interes i televizija je tada doista bila i javna i nacionalna. Dakle, upravo ono što nije.
HTV se već godinama zaklinje kako će se napokon pretvoriti u javnu televiziju. Posebno se to talambasalo prije posljednjih parlamentarnih izbora. I što je od tih najava i obećanja realizirano? Smijenjen je direktor Goran Radman, kao prisavski Pedro. Televizijski su „vječni ljudi“, koji samo ispraćuju i dočekuju nove ravnatelje, i dalje ostali stalnom prisavskom kulisom. Ispred te kulise ekranom sada defiliraju manje-više ista lica. Doduše, neka u starim, a neka u novim ulogama. Zapravo je najvidljivija novost to da je Dnevnik produžen s pola sata na cijeli sat. Kao da i za tih pola sata nije bio dovoljno dosadan! Prije su ga vodili Sanja Mikleušević-Pavić i Stipe Alfier kao da ga vode s Iblerova trga, dok se odnedavno umjesto njih pojavljuju „dečki i cure s Prisavlja“, tj. Mirjana Posavac, Branimir Farkaš, Marta Šimić-Mrzlečki i Damir Smrtić. Da je profesionalna korektnost dovoljna za podizanje gledanosti, onda bi se HTV sigurno hvalio i gledanošću svojega Dnevnika. No egzemplarom HTV-ove promjene postao je neočekivano u urednika promovirani Petar Vlahov. S novom, ušećerenom frizurom i napadnim razdjeljkom, Vlahov je u svoj 3. Dnevnik, umjesto vajnih „političkih analitičara“, kao tumača naše političke budućnosti doveo „numerologinju“! Tako je javna televizija u oblikovanje javnog mišljenja i prosvjećivanje pučanstva uvela gataru! To je valjda najniža kulturno-politička razina na kojoj je televizija uopće bila.
Može li se iz duhovnoga stanja na HTV-u uopće i raditi javna televizija? Ako su, primjerice, već dugo glavni vanjskopolitički autoriteti Damir Matković, Elizabeta Gojan i Jasna Paro? Ako glavni tip zabave promoviraju Danijela Trbović i Barbara Kolar „profilirajući dokolicu da postane stil života“? Oličenje javne televizije o kojoj se godinama uglavnom samo priča bio je zapravo Goran Milić. No, umjesto da bude postavljen za glavnoga promicatelja kriterija javne televizije, njemu su „dobronamjerni“ dopustili da ode s Prisavlja! Nasuprot tome, na Prisavlju je i dalje ostalo „puno zvanih, malo odabranih“. Zato javnu televiziju i imamo samo kada je nogomet, kada nam reprezentacija pobjeđuje. Prije toga i poslije toga imamo samo HTV.
Imaju Togonala i Novokmeta koji svojim pojavama iritiraju gledatelje, a vjerujem i goste. Glupo pitanje prije nekoliko dana profesoru Podolnjaku da li će on biti novi predsjednik Sabora.