Jeste li se prijavili na The Voice – najljepši glas Hrvatske? Ili, je li se netko vaš prijavio? To su vjerojatno glavna pitanja ovih dana, barem subotom navečer. Nije čudno da svi žele pjevati u zemlji u kojoj je bruto domaći proizvod bio manji 0,5% u trećem tromjesečju 2014. u odnosu na isto tromjesečje 2013 (Državni zavod za statistiku). Bio je to 12. kvartal uzastopnog pada BDP-a u Hrvatskoj. Estrada se uvijek činila lakim izlazom pa nije čudno da i djeca estradnih menadžera, premda dobro znaju kakva je situacija na terenu, započinju pjevačke karijere. Ni njima s podlogom veza roditelja nije lako, kamoli svima koji se prijave na The Voice i slična natjecanja.
Emotivne posljedice
To kako se svijet promijenio u zadnjih 20, 30 godina vidimo na svakom koraku, ali možda je simbolički najlakše detektirati upravo iz televizijskih programa. Nekada smo imali Kviskoteku kao nesumnjivo odličan domaći brend, ali kao i u puno drugih stvari, tko šiša domaću pamet i mogući izvoz? To smo stavili ad acta, a uvezli mnoštvo licencija svjetskih kvizova, čak i dobrih, u kojima se znanje sudionika stimulira drukčije nego nekada. Na sve strane svijetle ekrani s 10-20-50 i 100 tisuća kuna nagrada, jer u neoliberalnom medijskom kapitalizmu nema većeg afrodizijaka od potencijalne novčane nagrade.
Druga najveća nagrada u našem društvu je medijsko prepoznavanje, uspjeh u "kvizovima" poput The Voice, činjenica da i vi možete postati zvijezda s "petnaest minuta slave", kako je to davno rekao rodonačelnik ideje "instantnog" Andy Warhol. Što možemo zaključiti iz onoga što smo vidjeli na The Voice do sada? Atraktivan tv program, ali nama i jest problem što nam je tv program bolji od stvarnog života. Nedvojbeno smo zemlja talentiranih ljudi koji stvarno znaju pjevati. Gušt je vidjeti sve te kandidate kako pokušavaju promijeniti svoju sudbinu, osjećajući se dijelom glamuroznog svijeta u tih par minuta nastupa nakon kojega "prolaze" ili "padaju".
Čak se i na članovima žirija primjećuje stanovita nelagoda i grižnja savjesti kad nekog kandidata ne propuste dalje, jer je i njima iz vlastitog iskustva jasno, a za razliku od neiskusnih kandidata, da proglašavaju možda male odluke za žiri i čovječanstvo, ali velike za kandidate kojima je taj nastup daleko značajniji negoli se nama čini. Vjerojatno zbog toga žiri ima tu moralnu muku, za razliku od The Voicea u turbouspješnim, ozbiljnim anglosaksonskim kapitalističkim zemalja poput SAD-a ili Velike Britanije. Kako nekome tko odlično pjeva objasniti da nije prošao, a netko drugi jest, a da se usput ne zamjere gledateljstvu i ne ispadnu prepotentni? Jer će ih ta publika i široko gledateljstvo kazniti već na prvom idućem koraku kad bude trebalo kupiti njihov CD ili ulaznice za koncert. A ionako je poznato da domaća publika vrlo teško odvaja novac za domaći proizvod.
To može prouzročiti i ozbiljne emotivne posljedice za kandidate. Stoga su česte tople riječi poput "obećavaš da ćeš se opet prijaviti?", "obećavaš, super!", i eto nasmijanih lica svih na pozornici i pljeska publike. Upravo taj element opreza osnovna je psihološka razlika između našeg i stranog The Voicea. Ako ste primijetili, zbog toga se članovi žirija, dok slušaju kandidate, ponašaju kao da su na električnoj stolici, muka im je golema i viri iz svakog pokreta dok se muče i odlučuju bi li se ili ipak ne bi okrenuli i dali nekom kandidatu prolaz u idući krug. Zbog toga se, i kad im ne daju prolaz, čuju tople riječi poput "bila si fantastična", "ovo je bilo sjajno" i slično, jer lijepa riječ zlata vrijedi. Nije lako kandidatima, ali nije ni žiriju, premda su u žiriju barem plaćeni za to. No, i kandidati bi trebali znati bitnu stvar; kad vidite špicu The Voicea, vidjet ćete i one ispunjene tribine, sjajne holywoodske reflektore i čuti ekstatični vrisak masovne publike, vizual preuzet iz američkog The Voicea. Tako je to vani gdje pobjednici ovakvih natjecanja, a i poraženi, dobivaju filmske uloge, čak osvajaju i Oscare, prodaju milijune ploča poput One Direction (iako su oni stigli iz X Factora, koji 21. 3. kreće i kod nas na RTL-u) i imaju priliku zaraditi ozbiljnu lovu.
Jer vani je šoubiznis ozbiljan biznis, a kod nas je to najčešće izlika za provođenje subotnje večeri pred tv ekranima i maštanje da smo zemlja izobilja, materijalnog i notnog. Ali šalu nastranu, nemamo mi ozbiljan diskografski biznis, kao ni profitabilnu industriju zabave. Naš The Voice stimuliraju pretplatnici HTV-a kao dioničari javne masovne zabave, premda je pitanje – vratimo li se na početak i na Kviskoteku – što ta zabava donosi domaćoj glazbenoj sceni i njenim protagonistima?
Kako ostati zvijezda
Donosi pjevanje inozemnih pjesama jer je, kako vidimo, lakše proći s engleskom nego domaćom pjesmom u zemlji ivenata na nekoliko florova. Da su bar domaće pjesme, nešto bi zaradili domaći skladatelji koji su ih napisali, ovako lova "ide van" kao i profiti banaka, situacija je slična. Umjesto da stimuliramo domaću scenu, dobru, naravno, zabavljamo se iako od toga nema neke koristi, osim za sponzore i ankete gledanosti. Ali kulturološka dimenzija je u drugom, ako ne i trećem planu.
Vjerojatno i budućnost pobjednika, jer samo bogata društva troše puno na zabavu, to je poznato još iz Rimskog Carstva. U bogatim društvima kultura i zabava su dodatna vrijednost, kod nas su izgovor za dokolicu i neaktivnost. Pitanje je koliko bi publike došlo na The Voice da je kojim slučajem uživo u Domu sportova, a ne u vašoj fotelji? Ali nemojmo biti elitisti, treba se zabavljati, a televizija je jedan od najdemokratičnijih oblika masovne zabave. Čak i vrlo jeftin, pogotovo ako su zabavni programi profesionalno realizirani kako to radi HTV. No, svi ti programi sa zvijezdama koje plešu, pjevaju i s licima koja zvuče poznato trebali bi biti nadgradnja stabilne industrije zabave i masovne kulture, koja kod nas, nažalost, ne funkcionira. Znaju to i prijašnji pobjednici ovakvih natjecanja poput Natali Dizdar, Bojana Jambrošića, Rafe i drugih. Znaju kako je teško nakon pobjede nastaviti dalje, jer nedostaje infrastruktura, naknadno zanimanje javnosti i masovne publike, ali i smislena diskografska industrija da ih "gurne" dalje nakon što siđu s tv ekrana. Jer kod nas je tv ekran sve, a ono kasnije – ništa. Nakon toga više nikoga nije briga za njih.
Mogli bismo radi The Voicea parafrazirati Warholovih "15 minuta slave" i "mojih pet minuta" Bijelog dugmeta; ovo je njihovih pet minuta, ali pred njima stoji samo ekran cijeli. Najbolje su to opisali Saša, Tin i Kedžo, zvijezde Story Super Nova natjecanja: "Bilo je sjajno, nismo mogli ući u dućan da od nas ne traže autograme. Dobili smo i sponzorske automobile, svi nas gledaju, a mi nemamo love da kupimo benzin."
>>Upoznajte vokalne trenerice u showu "The Voice"
>>The Voice ulazi u drugu fazu – dvoboje!
