Potres koji je u rano jutro 22. ožujka pogodio Zagreb pokazao je svu ranjivost grada. Gotovo nema zgrade u središtu grada (Donji grad, Gornji grad, Kaptol) koja nije oštećena. Osim jedne, zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. U čemu je, zapravo, tajna postojanosti i čvrstoće zgrade HNK? Sredinom 19. stoljeća Zagreb postaje hrvatsko političko i kulturno središte. Staro kazalište koje je sagrađeno 1830-ih godina na Gornjem gradu nije više bilo prikladno. Kako se u međuvremenu gradsko središte već premjestilo na područje današnjeg Donjeg grada što simbolizira postupna realizacija Zelene potkove, tražila se nova lokacija za zgradu kazališta. Rasprave o mjestu gradnje vodile su se desetljećima sve dok „gordijski čvor" nije presjekao omraženi lik u hrvatskoj povijesti - Khuen-Héderváry.
Khuen je bio - realpolitičar
- On je bio moderni političar, znao je kako voditi „realpolitik", kako postići ciljeve koje si je zacrtao. Oni su naravno usklađivani s tadašnjim centrima moći - s bečkim dvorom i Budimpeštom. Omražen je zasigurno zbog svojih brutalnih metoda, jer nije se libio političke protivnike progoniti svim sredstvima. Međutim, pogrešno je gledati na njega kao na osobu zlih namjera, neshvatljivog tiranina kojemu je samo važno bilo provoditi bečki ili budimpeštanski diktat - kaže Filip Šimetin Šegvić, mladi povjesničar, asistent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta, autor knjige "Patriotizam i bunt: Franjo Josip I. u Zagrebu 1895. godine".
Šimetin Šegvić dobro je upoznat s izgradnjom nacionalnog teatra. Doktorirao je na kulturnoj politici u posljednjim desetljećima 19. i na prijelazu u 20. stoljeće. Rad je posvećen izgradnji Zagreba kao hrvatskog političkog i kulturnog središta u kontekstu šire kulturne politike koja se provodi u vrijeme cara i kralja Franje Josipa. - Srce Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća postupno postaje Donji grad, ali to je dugoročan proces. Izgradnja važnih institucionalnih zdanja, dakle muzeja, galerija, sjedišta bitnih poduzeća, a potom i stambenih zgrada te naravno uređenje javnih parkova i trgova tome doprinosi.
Gradski centar u skupnom smislu ključan je segment identiteta grada. Razni prijelazi iz srednjovjekovnog pa ranonovovjekovnog grada u grad devetnaestog stoljeća i moderne arhitekture čine ga izuzetno atraktivnim - dodaje Šimetin Šegvić. Grof Khuen-Héderváry, koji postaje hrvatski ban u 30. godini života, u dobroj je mjeri, prema mišljenju Šimutina Šegvića, „kriv" za izgradnju Zagreba. Kako i zašto? - Da se izrazim suvremenim rječnikom, on je tipični antiheroj za kakve se u naše vrijeme pokazuje toliko interesa. Izuzetno je ambiciozan. Zna da ima naklonost cara i kralja Franje Josipa i to koristi. Bansku čast prihvaća kao zadatak da Hrvatsku „pacificira", da se čvrsto očuva dualističko uređenje koje je tada bilo jedini prihvatljivi oblik funkcioniranja Austro-Ugarske Monarhije iz vizure vladara. On želi biti i ugarski premijer, ima veće političke namjere. Kako bi se njegova vladavina u Hrvatskoj pokazala uspješnom, zna da mora ukloniti političku opoziciju, ali i da mora postići vidljive ili opipljive rezultate - obrazlaže mladi povjesničar Šimetin Šegvić.
Potres 1880. uništio grad
Naime, u drugoj polovici 19. stoljeća razvijaju se austrougarski gradovi. Mnogi dobivaju sasvim novi, izraženo srednjoeuropski i „habsburški" identitet. Tome se Zagreb priključuje već puno prije Khuena, ali realizacija takve vizije pada u vrijeme njegove vlasti. - Nije to slučajno, dobro je Khuen prepoznao potencijal kulture, urbanističkog razvoja, „jezika" arhitekture u odnosu na propagandu režima - dodaje Šegvić. U tom kontekstu, dakako, zanimljiva je priča o izgradnji jedne od najpoznatijih i najljepših građevina u Hrvatskoj - zgrade HNK.
Oporučna donacija baruna Eduarda Jelačića Bužimskog bila je poticaj za gradnju kazališta 1871. godine. Riječ je o lokaciji na mjestu današnjeg Oktogona. Potom se razmišljalo o gradnji kazališta na Zrinjevcu. Međutim, planovi su se promijenili, među ostalim i zbog prirodnih nepogoda. Veliki potres 9. studenog 1880., jačine 6,3 stupnja po Richteru, srušio je tadašnji Zagreb. Oštećeno je 1750 privatnih kuća, ne računajući one koje nisu prijavljene gradskom poglavarstvu i ne računajući državne, gradske i crkvene zgrade. Šteta je bila 50 milijuna kruna, polovica tadašnjeg hrvatskog proračuna. Veliki potres u Zagrebu posljedično je postavio nova pravila i standarde u gradnji.
Godinu poslije potresa, 1881. donesen je Zakon o građenju kazališne zgrade u Zagrebu, međutim, gradnja nikako nije počinjala jer su se i dalje vodile žučne rasprave o tome treba li se kazalište graditi na periferiji, na tadašnjem Sveučilišnom trgu, prije toga Sajmišnom trgu, a današnjem Trgu Republike Hrvatske. Protiv toga je bila i hrvatska opozicija. U pravaškom tisku pojavila se karikatura koja prikazuje dva režimska „krokodila" koji prijete kazalištu. I sam kazališni intendant Stjepan Miletić nije se slagao s prijedlogom da se HNK gradi na mjestu na kojem je danas. Smatrao je da ljudi neće ići u kazalište jer je na gradskoj periferiji. No grof Khuen-Héderváry, koji je od 1883. hrvatski ban, prekinuo je rasprave i travnja 1894. objavio da se kazalište gradi na Sveučilišnom trgu.
Ambicioznom Khuenu Héderváryju se žurilo, htio je dočekati cara s novim kazalištem jer je dolazak Franje Josipa već bio dogovoren. Gradnja HNK bio je, kako kaže povjesničar Šimetin Šegvić, monarhijski podvig koji je uključivao stotine pojedinaca, radnika, činovnika, vladinih službenika te brojne stručnjake i umjetnike iz svih krajeva Austro-Ugarske. Kazalište su projektirali austrijski arhitekti Hermann Helmer i Ferdinand Fellner, Bečani koji su bili specijalizirani za kazališne zgrade. Projektirali su ih po cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji. HNK im je bio 25. kazalište. Poslije hrvatskog kazališta gradili su i kazališta po Njemačkoj. Kao građevno poduzeće u izgradnji HNK sudjelovao je zagrebački arhitektonski atelje Hönigsberg & Deutsch i Filip Erfort, koji su s Helmerovim i Fellnerovim uredom često surađivali. Gradnju je nadzirao arhitekt Anton Hrubý, iskusni graditelj kazališnih zgrada te Josip Dryák. Radove na kazalištu pregledavali su i članovi Ugarskog društva inženjera i arhitekata. Dakle, nadzor je bio vrhunski.
Gradnja je bila jako skupa
- Treba svakako napomenuti da su u dekoracijama, slikarskim radovima i drugim elementima uređenja sudjelovali brojni bečki umjetnici kao uobičajeni suradnici biroa Helmer i Fellner. S druge strane angažiran je i velik broj hrvatskih majstora i stručnjaka. Primjerice, stolarske radnje izvodili su hrvatski majstori. Intendant Stjepan Miletić dodatno je angažirao i našeg velikog umjetnika Vlahu Bukovca kako bi za pozornicu izradio poznati zastor - dodaje Filip Šimetin Šegvić.
Gradnja kazališta bila je jako skupa. Počelo je s donacijom baruna Jelačića i bogataša koji su se željeli istaknuti, ali nastavilo se novcem prikupljenim od građanstva koji su gradnju kazališta smatrali nacionalnim ponosom. Pa ipak, to je bio samo sitniš. Khuen-Héderváry i njegovi savjetnici, među kojima je i poznati Izidor Kršnjavi, zaokružili su financijsku konstrukciju za gradnju kazališta.
- Ugovor oko projektiranja i nadzora gradnje potpisao je Helmer u siječnju 1894. nakon sastanka s banom. Pritom je dogovoren honorar od 25.000 forinti za arhitektonski biro i sve troškove, dok je dogovoreno da cijena ukupne gradnje ne smije prijeći 70.000 forinti - pojašnjava Šimetin Šegvić. Međutim, budžet je vrlo brzo probijen.
- Prijedlog Helmera i Fellnera prelazio je predviđeni troškovnik. Zajedno s ponudom izvođača radova, ureda Hönigsberg & Deutsch i Filip Erfort (koja je prihvaćena) i onom arhitekta Kune Waidmanna, troškovnik je prelazio 100.000 forinti. Tu je kumovao i intendant kazališta, mladi Stjepan Miletić, koji je imao viziju kako HNK treba izgledati - dodaje povjesničar Šimutin Šegvić.
Kako je Miletić putovao po europskim kazališnim prijestolnicama, proučavao prostore i funkcioniranje kazališta kao i umjetničke programe, a sve je to koštalo. Manjak novca namaknut je prodajom vrijednosnih papira Kazališne zaklade, međutim, ono što fascinira je brzina gradnje kazališta. Radovi su počeli u svibnju 1894., a morali su biti gotovi do listopada 1895., dakle, za nešto više od godinu dana. Svakoga dana je na gradilištu bilo od 150 do 200 radnika.
- Za listopad je bio najavljen dolazak vladara, Njegovog veličanstva, cara i kralja Franje Josipa I. Taj je posjet Khuen-Héderváry već dogovorio, povod mu je bio upravo otvaranje novih ili obnovljenih institucija s područja kulture i znanosti. A ban je naravno shvaćao da je to vrhunac njegove propagande, dovest će samog vladara i pokazati mu uspješnost njegove „civilizacijske misije" u Hrvatskoj - pojašnjava Šegvić.
Hrvatska politička oporba; mladež, intelektualci, studenti i politički aktivisti, usprotivili su se tome. Izazivali su incidente među kojima je najpoznatiji paljenje mađarske zastave na Trgu bana Josipa Jelačića. No je li potres koji je Zagreb razorio 1880. imao utjecaja na kasniju gradnju? Je li se o potresima vodilo računa, budući da se onaj iz 1880. duboko usjekao u kolektivnu svijest?
VIDEO Snažan potres pogodio Zagreb
- Neki povjesničari i povjesničari umjetnosti danas će većinski ustvrditi da je potres iz 1880., koji je nanio velike štete, svojevrsna prekretnica, dodatni poticaj razvoju grada Zagreba i drugačijem pristupu. Unutar dvije godine štete u gradu su popravljene, a paralelno se kretalo i u velike modernizacijske pothvate. U tom je desetljeću primjerice sagrađeno trostruko više stambenih zgrada nego tijekom 1870-ih godina. Razmjeri štete potresa iz studenog 1880. godine zasigurno su ostavili duboki trag - obrazlaže povjesničar Šimetin Šegvić koji, posredno, otkriva tajnu zbog čega je zgrada HNK jedina koja je u ovom potresu neoštećena.
- Iskustvo arhitekata u gradnji kazališnih zgrada imalo je veliku ulogu. Osim toga, tom se projektu pristupalo izuzetno ozbiljno, mnogo je stručnjaka bilo uključeno. Vlada je ovlastila građevnog nadsavjetnika Jurja Augustina da se oko projekta dodatno angažira - on je pazio na budžet, ali i na kvalitetu i bio je veza s režimom. S indendantom Miletićem i još nekim savjetnicima Augustin je otputovao u Beč kako bi proučio tamošnja kazališta - pojašnjava Šimetin Šegvić.
Unatoč svemu, od samog otvaranja zgrade 14. listopada 1895. pojavili su se brojni tehnički nedostaci. Intendant Miletić slao je dramatične dopise banu i predstojniku Kršnjavom o tome kako nije zadovoljan kvalitetom izgradnje. - Miletić je - veli povjesničar Šegvić - optuživao savjetnika vladina odsjeka Adalberta Chlupa da je kriv za brojne probleme s kazalištem jer mu je jedini cilj bio ubrzati radove i što manje opteretiti budžet kako bi sve bilo spremno za dolazak cara Franje Josipa. Pa ipak, bilo je manje-više riječi o tehničkim nedostacima unutar zgrade, a nije bila upitna postojanost i čvrstoća zgrade kao takve. Zgradu HNK nisu načeli ni potresi u Zagrebu s početka 20. stoljeća koji su bili manje razorni.
Naime, Zagreb su pogodili potresi krajem 1905. i u siječnju 1906. godine. Oni su izazvali oštećenja i materijalne štete, ali ni blizu oštećenjima iz 1880. godine. Slabiji potres pogodio je Zagreb i 1909. godine. Kako ti potresi početkom 20. stoljeća nisu bili razorni kao potres iz 1880., štete se nisu spominjale. Nakon potresa 1905. u mađarskim se novinama pojavio „proročanski" tekst s pretpostavkom da potresi u Zagrebu mogu oštetiti zgrade oko Trga Franje Josipa (današnji Trg kralja Tomislava), te da bi u tom slučaju pali brojni dimnjaci s krovova zgrada kao i to da bi se urušio zid jednog tornja Katedrale. U Hrvatskoj je taj članak protumačen kao tendenciozan tekst koji želi nanijeti štetu ugledu grada Zagreba u svijetu. Povjesničar Šegvić smatra da su u tom tekstu predviđeni sve problemi s kojima se danas, nakon potresa od 22. ožujka 2020., suočavamo u Zagrebu.
Nedostaci otklonjeni 60-ih
- Andrija Mohorovičić je početkom 20. stoljeća stalno upozoravao, često nakon potresa, da se građevinski pothvati moraju modernizirati jer je očito da stradavaju krovovi kuća i naročito starija gradnja za ono doba - priča povjesničar Šimetin Šegvić. Andrija Mohorovičić je bio ravnatelj Kraljevskog zemaljskog zavoda za meteorologiju i geodinamiku. On je nakon potresa 1906. uspio osnovati seizmografsku postaju u Zagrebu, nakon čega je u Zagrebu uz vladinu financijsku potporu postavljen i seizmograf.
- Organizirani su i sastanci na kojima su razni stručnjaci iz područja geofizike arhitektima i inženjerima davali savjete pri gradnji - dodaje povjesničar Šegvić. Pa ipak, i dalje su se gradile stambene zgrade koje nisu napravljene po propisima. Sami arhitekti i graditelji su bili svjesni opasnosti potresa. Mijenjali su se i osuvremenjivali propisi, ali to se nije odnosilo na sve projekte, jer su mnoge diktirali budžeti, želje i mogućnosti investitora. I u Zagrebu se u 19. stoljeću također gradilo bez dozvola, doduše znatno manje nego u 20. stoljeću.
A što se tiče zgrade HNK, valja naglasiti da su se brojni nedostaci otklonili i zgrada učvrstila u rekonstrukciji 60-ih godina prošloga stoljeća. Strašno iskustvo potresa u Skoplju 1963. podignulo je gradnju i rekonstrukcije na višu razinu.
- Zgrada kazališta do danas je imala jedinu sveobuhvatnu građevinsku obnovu i rekonstrukciju od 1. veljače 1967. do svečanoga otvorenja 27. studenoga 1969. godine. Tada je obnovljeno i zapadno krilo zgrade Kola, koja je za potrebe kazališta podignuta tijekom njegove gradnje, a podzemnim hodnikom ispod Hebrangove ulice povezala se sa zgradom Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Mislim da su određenu ulogu u tome da zgrada nije znatno oštećena u ovom potresu imale i preinake i rekonstrukcije - zaključio je povjesničar Filip Šimetin Šegvić.
Zato što ni potres ne zanima program koji nudi HNK....