Ovu sam kolumnu namjeravao posvetiti izjavi predsjednika Sabora i akademika Željka Reinera koju je izrekao ovog petka na proslavi Dana hrvatske knjige i 200. obljetnice rođenja Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Reiner je, između ostaloga, u prostorijama Društva hrvatskih književnika rekao da su Hrvatski sabor, Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika opravdali ulogu čuvara nacionalnog suvereniteta i identiteta koja im po definiciji pripada.
Za Hrvatski sabor ne znam, ali za Maticu hrvatsku i Društvo hrvatskih književnika pouzdano znam da mogu postati beskućnici, bez obzira na uspješno čuvanje nacionalnog suvereniteta i identiteta. Matica hrvatska sudskim je putem ostala bez svoje zgrade u sjedištu Zagreba, nakon što se hrvatska država upisala kao njezin vlasnik, iako je svima jasno da su zgradu svojim prilozima izgradili Matičini članovi još u pretprošlom stoljeću.
Ali, pojednostavljeno rečeno, komunistička politička odluka o nacionalizaciji uspješno je provedena tek ove 2016. godine!? Isto tako, zbog povrata oduzete imovine koju su vlasnicima oduzele komunističke vlasti, Društvo hrvatskih književnika živi u potpunoj neizvjesnosti u svojim prostorijama na atraktivnoj adresi, Trgu bana Jelačića 7. Odlukom suda, svakog dana mogu biti izbačeni iz tih prostorija na ulicu, iako je i država vlasnik dijela prostora koji koriste. Ali, država spava pa se situacija nikako ne rješava.
Dakle, htio sam pisati o činjenici da danas kada je u Hrvatskoj na vlasti tzv. Domoljubna koalicija i kada nominalno drugi čovjek države ističe važnost i Matice i DHK-a, te udruge muku muče s prostorom, baš kao da je tu riječ o nekakvim sumnjivim klošarima koji su se u hrvatsku metropolu s na crno kupljenim putovnicama došuljali s tko zna koje strane svijeta. Ali, nakon što sam u Teatru Exit odgledao predstavu “Plemena” koju je prema drami Nine Raine režirala Slavica Knežević (koproducent predstave je uz Teatar Exit i kazalište Planet art), odlučio sam pisati o porukama te iznimno potresne i emotivne predstave koja pred publiku stavlja brojna i duboka pitanja.
Naime, hrvatska mi i društvena scena ovih tjedana doista izgleda kao likovi drame “Plemena”. Stoga bih iskreno predložio da hrvatski politički moćnici, ponajprije dva lidera najvećih stranaka, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović, i to bez fige u džepu, zajedno dođu pogledati već prvu izvedbu koja će se održati u svibnju u kinu Urania u Osijeku. Čitava hrvatska politička i društvena zbrka može stati u ovu dvosatnu predstavu u kojoj glumci doslovno izgaraju na sceni.
Živimo u doba komunikacijske diktature u kojoj više nitko ne komunicira ni s kim. Komunikacija je postala apsolutno nemoguća, nema je. Stoga predstava “Plemena” u kojoj glumci ne glume radi honorara i novca, nego radi svojeg umjetničkog dostojanstva, može biti ljekovita čak i za tako okorjele samotnjake kao što su to Karamarko i Milanović.•
