Nedavno rovinjsko osnivanje književne nagrade Mirko Kovač ujedno je lijepa gesta prema Kovaču i njegovu književnom djelu i odnos prema piščevu vremenu. Mirko Kovač bio je osebujni akter toga vremena pa je i njegov tretman u današnjoj Hrvatskoj odraz pojedinačnih i zajedničkih pogleda na to vrijeme. Svojevrsna simbolička prekretnica tog vremena bilo je šokantno zbivanje u beogradskom Domu sindikata. Na osnivačkoj skupštini beogradskih reformista, pristaša politike tadašnjega jugoslavenskog premijera Ante Markovića zapravo se pred televizijskim kamerama događala najava raspada Jugoslavije. Tada je, naime, srpski šovinist doktor Vojislav Šešelj jednom fotoreporteru oteo aparat i bacio ga u glavu poznatome piscu.
I prije te divljačke brutalnosti beogradski književnik i njegova supruga slikarica Slobodanka Matić, podrijetlom Sinjanka, bili su izvrgnuti stalnim pritiscima i prijetnjama da napuste Beograd. Nevoljni živjeti u takvoj neprijateljskoj sredini, Kovač i njegova supruga tiho su i potajice kao “ustaše” napustili Beograd i pobjegli u Hrvatsku, u Rovinj. Kovačev dolazak u Rovinj već velikosrpskom agresijom zahvaćena Hrvatska gotovo da i nije zabilježila. Ovdašnja kulturno-politička javnost i nije tretirala Kovačev dolazak na način primjeren književnikovu ugledu. Manje-više takav je odnos prema njemu ostao i tijekom više od dvadeset godina života u Hrvatskoj.
Hrvatska u svojedobno ratno vrijeme nije dolazak Mirka Kovača iskoristila na pravi, a sebi koristan način. A mogla ga je iskoristiti kao nepobitnu činjenicu. Nije to morala biti neka priprosta i jeftina politička propaganda nego jednostavna i neoboriva činjenica. Da je u neku drugu državu, u ratno vrijeme iz zemlje agresora došao poznati književnik, ta bi država sasvim sigurno taj događaj iskoristila puno umješnije i probitačnije od Hrvatske. U Beogradu, iz kojega je morao bježati, Kovač nije bio ni umjetnički ni društveni marginalac. Naprotiv, bio je pripadnik beogradske demokratske i intelektualne elite. Dugogodišnja pripadnost beogradskoj liberalnoj, nadrealističkoj grupi Medijala legitimirala ga je kao prokazivača srpske intelektualne čaršije i njezina “duha palanke”. Beogradsku su Medijalu činili istaknuti umjetnici: Olja Ivanjicki, Vladimir Veličković, Miro Glavurtić, Leonid Šejka, Dado Đurić, Ljuba Popović, Danilo Kiš... Medijala je bila kozmopolitski kontrapunkt provincijalnom duhu srpske čaršije.
Kao intelektualni europejac, poput glasovitoga arhitekta i graditelja Bogdana Bogdanovića, bizantologa Ivana Đurića i književnika Bore Ćosića, i Kovač je morao otići iz Beograda. Ne samo zbog rasta beogradske šovenske kužnosti nego i zbog vlastitog moralnog imperativa. No umjesto u zapadnoeuropske centre u koje su emigrirali Bogdanović, Đurić i Ćosić, Kovač je došao u mali hrvatski Rovinj, nepobitno svojim dolaskom svjedočeći da je rat na prostoru bivše Jugoslavije planiran u Beogradu. Zbog višedesetljetne ideološke napukline hrvatskoga društva, nastale nakon II. svjetskoga rata, a proširene raspadom Jugoslavije, Kovačev dolazak i življenje u Hrvatskoj nisu nikada vrednovani na način kao što njegova književna veličina zaslužuje. Kada je prebjegao u Hrvatsku, Mirko Kovač nedvojbeno je bio književno vredniji nego Ivo Andrić kada je iz Zagreba otišao u Beograd.
Do odlaska u Beograd Andrić je u Zagrebu objavio samo Ex ponto i Nemire. Dok su neki, tada vodeći hrvatski pisci, pisali ekavicom, Andrić je svoje zagrebačke prvijence pisao ijekavski. Po preseljenju u Beograd, kasniji će nobelovac svoja najvažnija djela napisati na ekavici. Mirko Kovač u Hrvatskoj će imati sličan prijelaz, ali na ijekavicu. Premda je tim svojim činom očito želio posvjedočiti svoju pripadnost hrvatskoj književnosti, Hrvatska ga kulturno-politička elita nikada nije sasvim iskreno prihvatila. Hrvatskim fundamentalistima smeta što Kovač nije etnički čist, dok je mahom jugonostalgičnoj lijevoj književnoj kritici bilo mrsko Kovačevo prokazivanje njihove iluzije o Beogradu.
Taj grad je za njih i tada i danas njihov slatki umišljaj, “duh otmjene veličine”. Oni Kovača zbog toga ni danas zapravo ne podnose. On je u Hrvatskoj čak i mrtav dvostruko nepoželjan. Književnu nagradu s njegovim imenom uspostavljaju njegovi znalci i iskreni poštovatelji njegove književnosti. On ni suviše lijevim ni suviše desnim nije po volji. Da je Mirko Kovač u Hrvatskoj potpuno prihvaćen, onda ni buduća književna nagrada s njegovim imenom ne bi bila nakladnička nego državna.
Mirko Kovač je bio kvalitetan književnik, ali kao osoba - to je upitno. Nije on bježao, a potom napadao sredine iz kojih je odlazio bez razloga, nego koristi. Rodio se u Crnoj Gori (što je krio, nego je pričao da je iz Dubrovačkog zaleđja), pa onda otišao u bolje, u Sarajevo. Kada se tamo izbrukao, pobjegao je u bolje, u Beograd, a kada je zbog rata naišlo siromaštvo, opet je pobjegao u bolje, i to u Rovinj. Zašto nije u Vukovar, ili Osijek? Da se situacija zakomplicirala i u Istri, taj bi odmaglio u Švicarsku.