"Svakome treba dati novu priliku. Jer svatko zaslužuje priliku za novi i bolji život." Vjerojatno je ta humana uzrečica bila misao vodilja i Komisiji za pomilovanja, koja je u lipnju 2000. odlučila Perici Majstoroviću smanjiti 15-godišnju kaznu zatvora za dvije godine.
I taj akt milosrđa, koji je svojim potpisom pojačao i predsjednik Stjepan Mesić, vjerojatno nikome ne bi bio problematičan da Majstorović nije "kriminalac od formata", koji je većinu svoga života proveo po zatvorima.
"Ležao" je zbog ubojstva, brutalnih razbojstava, pljački... A što o udijeljenom mu aktu milosrđa misli, pokazao je koji mjesec poslije pobjegavši iz zatvora. Tako stečenu slobodu iskoristio je za nove kriminalne aktivnosti. Da se ubraja među nepopravljive, dokazao je početkom ove godine kada je, samo nekoliko mjeseci nakon izlaska s višegodišnje robije, ponovno ubio.
Milost gazitelju djece
A tko zna kakvim se geslom vodio Vlatko Pavletić, privremeni predsjednik Republike, koji je samo nekoliko dana prije isteka svog kratkog predsjedničkog mandata pomilovao Ivu Peku, bivšeg ravnatelja Županijske uprave za ceste u Splitu. Peko je 1997. u Trilju zgazio djevojčicu te pobjegao s mjesta nesreće, za što je osuđen na samo godinu dana zatvora.
Zatvor nikad nije vidio jer je više puta tražio odgodu odsluženja kazne, a upravo je za traženja jedne odgode dobio pomilovanje. U međuvremenu je pod okriljem HDZ-a postao politička figura u Splitu. A koliko je dobro radio u Županijskoj upravi za ceste, vidjelo se ovih dana nakon što je prijavljen zbog gospodarskog kriminala od 20 milijuna kuna.
Na žalost, nisu to jedina dva primjera pomilovanja u proteklih nekoliko godina. Zahvaljujući milosrđu ili političkim kuhinjama, iz hrvatskih zatvora, znatno prije ranije no što je trebalo, pušteni su dileri, ubojice, ratni zločinci, otmičari i gazitelji djece... Svaki od tih primjera šokirao je javnost, zgroženu činjenicom da oni koji bi kraj svoje kazne trebali dočekati iza rešetaka, umjesto toga, nesmetano šeću i ponovo ubijaju i dilaju.
Usto, javnost se svaki put pita o svrsishodnosti pomilovanja, kojima se na ružan način poništavaju sudske odluke i presude. Za to vrijeme oni koji su sva ta sporna pomilovanja donijeli svoje skandalozne odluke i kriterije kojima su se pritom vodili nikad nisu objasnili.
Ubojice i zločinci
Proteklih godina gotovo da i nije bilo odluke Komisije za pomilovanja koja, najblaže rečeno, nije bila kontroverzna. Pritom uopće nije bitno je li potpis na prijedlog Komisije za pomilovanja stavljao pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman, privremeni Vlatko Pavletić ili sadašnji Stjepan Mesić. Sva trojica su, svaki u svoje vrijeme, svojim potpisima, svjesno ili nesvjesno, na slobodu puštali ljude kojima tamo nije bilo mjesto.
Dr. Tuđman milost je tako dijelio dokazanim dilerima i višestrukim ubojicama, Vlatko Pavletić lokalnim političkim moćnicima, a predsjednik Mesić ubojicama i ratnim zločincima. Svaka od tih odluka skandalizirala je javnost, još više podrivajući i onako krhu vjeru hrvatskih građana u pravednost pravosudnog sustava.
Nemoćan sustav
A koliko je taj sustav ponekad nemoćan, svjedoči i sam mehanizam pomilovanja, prema kojem ocjena mjerodavnog suda i tužiteljstva, priložena osuđenikovoj molbi za pomilovenje, Komisiju za pomilovanje ne obvezuje. Drugim riječima, njihovi stavovi mogu biti negativni, no osuđenik, unatoč tome, na kraju može biti pomilovan. Apsurd je i činjenica da mišljenje Komisije ne obvezuje ni predsjednika Republike, pa on njihov prijedlog može, ali i ne mora prihvatiti. Jer pomilovanje je predsjednički akt milosrđa, koji predsjednik Republike može udijeliti kome hoće!
Zbog svega toga te brojnih skandala koji su se posljednjih godina vezali uz predsjednička pomilovanja, nekoliko je puta predlagano da se postojeći sustav promijeni. Pojedini pravni stručnjaci, ali i političari, predlagali su tako da se predsjednička ovlast pomilovanja ograniči. Time bi se, navodili su pobornici te ideje, spriječilo pomilovanje osoba osuđenih za osobito teška kaznena djela, kao što su ubojstva, ratni zločili ili raspačavanje droge.
Svoje stavove argumentirali su praksom pojedinih europskih zemlja i Amerike, u kojoj je, primjerice, moguće izreći višegodišnju zatvorsku kaznu bez mogućnosti pomilovanja. Hrvatsko zakonodavstvo takve mogućnosti nema, kao što nema ni kazne doživotnog zatvora. A po svemu sudeći, nema ni političke volje za promjenu postojećeg sustava pomilovanja jer bi to, među ostalim, vodilo prema promjeni Ustava koji definira i predsjedničke ovlasti.
