Bio sam nedavno domaćin čovjeku iz velike zapadne zemlje. Proveo je
ovdje nekoliko dana, obavljao poslove, a na kraju sam ga odvezao na
aerodrom. Tada mi je – valjda u uzbuđenju zbog rastanka
– otkrio što ga se najviše dojmilo u
Hrvatskoj. Rekao je da je to popularnost hrvatskih političara.
Možete misliti kako sam ga pogledao. A on se požurio da mi objasni.
Rekao je kako u njegovoj zemlji mnogi obični građani i ne znaju kako im
se zove predsjednik države ili premijer, dok ovdje ljudi znaju po imenu
i sve članove predsjednikove i premijerove obitelji. Ni najobičniji
razgovor uz kavu ne može se u nas obaviti a da se ne spomene koji
političar. Uzrok tome, zaključio je moj gost, može biti samo
popularnost tih političara.
A ja sam već zaustio da proturječim, ali sam se onda ugrizao za jezik,
shvativši da je tema odviše krupna za taj
trenutak. Kako da čovjeku objasnim da Hrvatska nije usporediva s
njegovom zemljom? Da nije usporediva prije svega zato što
smo mi mali narod, a u malom je narodu sve kao u obitelji?
Jer, u obitelji je sve jedno drugome blizu i svi se dobro znaju. Ali,
što je još važnije, u obitelji uvijek ima netko
tko je glavni i od koga se očekuje da osigura sve što je
potrebno za život. To je obično mama ili tata. Toj osobi članovi
obitelji priznaju autoritet i nju pitaju o svemu, od izbora zanimanja
do zamjene gumice na pipi. Nju zovu upomoć čim malo zagusti i nije im
ni nakraj pameti da išta rješavaju sami. A pri
tome, ta osoba nije daleko nego blizu, i pretpostavlja se da su joj
članovi obitelji važni i da ih voli.
A tako je i u Hrvatskoj. Kad Zagrepčanin vidi da se u njegovu kvartu
izbrisala zebra, on odmah pomisli na gradonačelnika, pa nazove Gradsko
poglavarstvo i traži da ga spoje s Bandićem. Kad nekom selu zatreba
cesta, stanovnici pomisle na premijera, pa sastave delegaciju i
šalju je Sanaderu. Nitko i ne pomišlja da bi se
slučaj mogao riješiti na nekoj nižoj razini: jedan je gazda,
pa se njemu valja i obratiti.
A političarima ne preostaje ništa drugo nego da se takvim
zahtjevima odazovu, pa da zanemare proceduru i da se u sve pletu. Kad
ne bi postupali tako, oni u očima svojih birača, a ni u vlastitim
očima, ne bi izgledali kao pravi obiteljski autoriteti. Jer, dobro
znaju gdje žive: kad su ih birali, građani su bili spremni dati im
diktatorske ovlasti, ali zato sad samo čekaju da na njih svale krivnju
za svaki neuspjeh i za svačiju osobnu nesreću. No, kako da ja to
objasnim svome gostu u ono malo vremena? Zato sam odšutio
stvar, a njega su ionako ubrzo pozvali u avion.
A kad sam se vraćao kući s aerodroma, na cesti je nastao veliki zastoj,
pa sam morao dugo čekati u koloni. Dok sam čekao, nisam se sjetio ni
prometne policije ni poduzeća za ceste, nego sam na sva usta psovao
premijera i gradonačelnika.
GOST SURADNIK
Zašto sam psovao premijera
