Je li vanjska politika doista prva na top-listi hrvatskih problema?
Prema čelništvu Hrvatske stranke prava o tome, čini se, nema dvojbi! U
posljednja dva tjedna šef pravaša najmanje je triput oderao glavne
nositelje vanjske politike, a vjerojatno će to učiniti i idući tjedan
kao gost opširne televizijske emisije jer je već najavio da će govoriti
upravo o tome. Posebno nezadovoljan Mesićevim "sukreiranjem" vanjske
politike, predsjedniku države u posljednjem je naletu uputio i otvoreno
pismo. Odjednom fokusiran na vanjsku politiku kao goruću temu, HSP
traži široku saborsku raspravu.
Iako je ovog ljeta bilo nekoliko epizoda koje su podsjetile da u
odnosima sa susjedima još ima mnogo problema, Đapićeve kritike ni na
jednom se punktu nisu "uhvatile". Vlada ih ignorira. Mesić ironično
odgovara da se s "magistrom Đapićem u mnogo čemu slaže, ali ne i u
politici". Ostale parlamentarne stranke očito ne dijele HSP-ov stav da
je upravo vanjska politika najslabija točka vladajuće strukture pa se
ne priključuju njegovu zovu na uzbunu.
U krugovima političkih analitičara ne smatra se da je ta HSP-ova
inicijativa relevantna, ali se drži zanimljivom s obzirom na moguće
motive. Pretpostavlja se da pravašima odgovara da u trenutku kada
stranku drmaju unutarnji odnosi pozornost javnosti pokušavaju usmjeriti
na drugu temu. Odabir je pao na vanjsku politiku zato što su istupi
srbijanskih političara u povodu obljetnice Oluje osigurali povod.
Stranci poput HSP-a to se može činiti kao idealna prilika kako bi
upravo sebe predstavila kao jedinog pravog čuvara nacionalnog ponosa i
nacionalnih interesa.
Naime, još od pada popularnosti u prvom tromjesečju ove godine, HSP je,
čini se, u potrazi za jakim temama koje bi ga mogle podići i učvrstiti
profil izrazito desne konzervativne stranke. Stranka u tome nije bila
bez uspjeha, i prema posljednjim se anketama oporavlja, a cilj je opet
čvrsto držati treće mjesto na rang-listi popularnosti stranaka, što bi
ujedno bila ulaznica za mjesta u Vladi, ako HDZ ponovno dobije izbore.
Kad Đapić napada Mesića, vrlo dobro zna da njemu osobno time ne može
naškoditi. Mesić više ne ide na izbore, niti će zbog Đapića mijenjati
stavove, ali kad šef pravaša zagrmi protiv, po njegovu mišljenju,
prevelike hrvatske popustljivosti prema Srbima i Slovencima, to bi
trebalo doći do srca HSP-ovih birača. Razum će istodobno reći da
Hrvatska nema drugog izbora nego igrati konstruktivnu ulogu u regiji,
što je sastavni dio politike približavanja Europskoj uniji.
A ako bi se učinilo da su se pravaši s traženjem oštrijeg stava prema
susjedima previše odmaknuli od imidža umivene i međunarodnoj zajednici
prihvatljive konzervativne stranke, takav će dojam ispraviti činjenica
da oni istodobno javno traže poboljšanje političkih i
gospodarskih odnosa sa SAD-om. Pazilo se, dakle, na ravnotežu, pa još
zbunjujuće može ostati samo to što ciljajući Mesića, Đapić nužno pogađa
Sanadera. Predsjednik i premijer surađuju u vanjskoj politici i u
većini se stavova nastoje usuglasiti.
Ako se Đapić, dakle, sprema u koaliciju sa Sanaderom, zašto ga sada
napada? Prvi bi odgovor mogao biti da je to stvar vrlo pragmatične
taktike. Takvim javnim napadima na Sanadera HSP pokriva "tihu" suradnju
s vladajućima u parlamentu. To bi trebalo privući radikalnije birače i
nezadovoljnike HDZ-ovom proeuropskim politikom.
Drugi je mogući odgovor da je Đapić u tome zapravo vrlo obziran prema
premijeru jer ga napada tamo gdje je najjači. Tamo gdje mu najmanje
može naškoditi. Upravo u vanjskoj politici Sanader je učinio najviše pa
je puno zgodnije da ga se napada na tom, a ne na nekom drugom planu.
BEZ KRINKE
Zašto se Đapić narogušio
