Bit će uskoro pet godina otkako se Tanja Vujić iz Osijeka odselila u Švedsku, u gradić Motalu s oko 30.000 stanovnika. Ona je anesteziologinja, a posao u struci našla je iz Hrvatske, preko agencije koja je “regrutirala” liječnike za jednu tamošnju bolnicu, specijaliziranu za ortopedske zahvate. Platili su joj učenje jezika i selidbu, našli stan i riješili papirologiju, a ona je zauzvrat trebala raditi tri godine u toj bolnici. Nama težak švedski jezik učila je tek četiri mjeseca prije odlaska.

– Kada se dođe u Švedsku, prvih šest mjeseci dobiva se početna plaća, nakon čega se dobiva stalni posao i zarada raste. Svake godine pregovara se o povišici plaće. U prosjeku, liječnici u Švedskoj zarađuju četiri do pet tisuća eura mjesečno – započinje 42-godišnja Tanja. Iako je bila zadovoljna na radnome mjestu, odlučila se lani na veliki zaokret u životu. Voli kuhati pa su joj prijatelji predložili da se obuči za kuhara i upoznali s jednim koji radi u školi.

– To je bilo u petak, a već u ponedjeljak sam u bolnici rekla kako želim ići u školu i dobila sam slobodno od službe, što znači da ne primam plaću, ali mi se posao zadržava, kao i mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a može se tražiti i određena naknada. Ako ti treba novca dok se školuješ, možeš podići i kredit s minimalnim, gotovo nikakvim kamatama, koji možeš vraćati do 65. godine. U Švedskoj možete upisati drugi fakultet ili srednju školu, nevezano za struku u kojoj radite, što god želite, vaš posao će vas čekati. Normalno je da je netko tko je, primjerice, bio prije pilot, sada liječnik. Šveđani često mijenjaju zanimanja – pojašnjava ona.

Upisala je, tako, kuharsku školu, a onda je doznala da je trudna, prvi put. Do poroda je završila školovanje, a epidemija koronavirusa joj je čak i dobro došla jer je nastavu odrađivala od doma, internetom. Trenutačno je na porodiljnom dopustu, na kojem planira ostati godinu i pol, a posao je i dalje čeka.

– Majka može birati koliko želi ostati na porodiljnome, i dogovoriti se na poslu da kasnije radi 10, ili 30, ili 50 posto vremena, koliko može i želi. Neće ispasti neodgovorna i nelojalna radnica. I ako ste na poslu previše pod stresom, uvijek možete smanjiti satnicu, izaći će vam ususret. Rijetko tko u Švedskoj radi 100 posto radnog vremena. Prije se, kako su mi prepričavale kolege, čak moglo uzeti slobodno do godinu dana, da se oporavite od posla ako vam je previše, ali su to naši Balkanci prekomjerno koristili pa su to ukinuli – kaže Tanja.

Reći će, pak, kako život u Švedskoj ne želi uspoređivati s Hrvatskom jer to ne voli. No, usporedit će porod – kao liječnica, zna kako on izgleda u našim rodilištima, a doživjela ga je sama u švedskoj bolnici.

– Pristup je od početka trudnoće bio nevjerojatan, o svemu se raspravlja, sve se prouči do najsitnijih detalja, razgovor je vrlo osoban. Odagnali su mi sav strah. A porod je bio zaista odlično iskustvo! Iako je bolan, oni su imali rješenje za svaki problem. Tijekom poroda sam jela, pila, hodala, sjedila na lopti, ležala, ustajala... Stalno su me pitali jesam li gladna, želim li sendvič ili sok, trebam li lijek protiv bolova, donosili su mi grijače za trbuh da ublaže bolove... Kada sam zaželjela epiduralnu, liječnica je došla za pola sata i dala mi ju je – opisuje. Kada je njezin sin stigao na svijet, u rađaonicu su novopečenim roditeljima donijeli šampanjac i sendviče, a na ploči na zidu ispisali su čestitku.

– Bilo je tako svečano! Razgovarali smo, šalili su se, hrabrili su me... Baš je bilo lijepo! I partner je sve vrijeme bio sa mnom – i nekoliko dana prije poroda na odjelu, tijekom poroda u rađaonici, i poslije na odjelu, a sve smo obveze oko bebe dijelili. Sat vremena nakon što sam rodila, otišla sam se u bolnički park prošetati – smješka se ona. Kada se napuni pet godina od dolaska u Švedsku, ima pravo na državljanstvo. Čak i da ga ne dobije, imat će osobni broj koji joj ostaje do kraja života.

– Dakle, uvijek ću moći raditi i živjeti u Švedskoj, čak i da se odselim u drugu državu – ističe. Cijene najma jednosobnog stana su tamo 2500 do 3000 kuna pa nadalje. Jesti i piti vani je jako skupo.

– Visoke su plaće, ali i davanja. No, i kvaliteta je života visoka, za svakoga – zaključuje ona.

Bit će uskoro pet godina otkako se Tanja Vujić iz Osijeka odselila u Švedsku, u gradić Motalu s oko 30.000 stanovnika. Ona je anesteziologinja, a posao u struci našla je iz Hrvatske, preko agencije koja je “regrutirala” liječnike za jednu tamošnju bolnicu, specijaliziranu za ortopedske zahvate. Platili su joj učenje jezika i selidbu, našli stan i riješili papirologiju, a ona je zauzvrat trebala raditi tri godine u toj bolnici. Nama težak švedski jezik učila je tek četiri mjeseca prije odlaska.

– Kada se dođe u Švedsku, prvih šest mjeseci dobiva se početna plaća, nakon čega se dobiva stalni posao i zarada raste. Svake godine pregovara se o povišici plaće. U prosjeku, liječnici u Švedskoj zarađuju četiri do pet tisuća eura mjesečno – započinje 42-godišnja Tanja. Iako je bila zadovoljna na radnome mjestu, odlučila se lani na veliki zaokret u životu. Voli kuhati pa su joj prijatelji predložili da se obuči za kuhara i upoznali s jednim koji radi u školi.

– To je bilo u petak, a već u ponedjeljak sam u bolnici rekla kako želim ići u školu i dobila sam slobodno od službe, što znači da ne primam plaću, ali mi se posao zadržava, kao i mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a može se tražiti i određena naknada. Ako ti treba novca dok se školuješ, možeš podići i kredit s minimalnim, gotovo nikakvim kamatama, koji možeš vraćati do 65. godine. U Švedskoj možete upisati drugi fakultet ili srednju školu, nevezano za struku u kojoj radite, što god želite, vaš posao će vas čekati. Normalno je da je netko tko je, primjerice, bio prije pilot, sada liječnik. Šveđani često mijenjaju zanimanja – pojašnjava ona.

Upisala je, tako, kuharsku školu, a onda je doznala da je trudna, prvi put. Do poroda je završila školovanje, a epidemija koronavirusa joj je čak i dobro došla jer je nastavu odrađivala od doma, internetom. Trenutačno je na porodiljnom dopustu, na kojem planira ostati godinu i pol, a posao je i dalje čeka.

– Majka može birati koliko želi ostati na porodiljnome, i dogovoriti se na poslu da kasnije radi 10, ili 30, ili 50 posto vremena, koliko može i želi. Neće ispasti neodgovorna i nelojalna radnica. I ako ste na poslu previše pod stresom, uvijek možete smanjiti satnicu, izaći će vam ususret. Rijetko tko u Švedskoj radi 100 posto radnog vremena. Prije se, kako su mi prepričavale kolege, čak moglo uzeti slobodno do godinu dana, da se oporavite od posla ako vam je previše, ali su to naši Balkanci prekomjerno koristili pa su to ukinuli – kaže Tanja.

Reći će, pak, kako život u Švedskoj ne želi uspoređivati s Hrvatskom jer to ne voli. No, usporedit će porod – kao liječnica, zna kako on izgleda u našim rodilištima, a doživjela ga je sama u švedskoj bolnici.

– Pristup je od početka trudnoće bio nevjerojatan, o svemu se raspravlja, sve se prouči do najsitnijih detalja, razgovor je vrlo osoban. Odagnali su mi sav strah. A porod je bio zaista odlično iskustvo! Iako je bolan, oni su imali rješenje za svaki problem. Tijekom poroda sam jela, pila, hodala, sjedila na lopti, ležala, ustajala... Stalno su me pitali jesam li gladna, želim li sendvič ili sok, trebam li lijek protiv bolova, donosili su mi grijače za trbuh da ublaže bolove... Kada sam zaželjela epiduralnu, liječnica je došla za pola sata i dala mi ju je – opisuje. Kada je njezin sin stigao na svijet, u rađaonicu su novopečenim roditeljima donijeli šampanjac i sendviče, a na ploči na zidu ispisali su čestitku.

– Bilo je tako svečano! Razgovarali smo, šalili su se, hrabrili su me... Baš je bilo lijepo! I partner je sve vrijeme bio sa mnom – i nekoliko dana prije poroda na odjelu, tijekom poroda u rađaonici, i poslije na odjelu, a sve smo obveze oko bebe dijelili. Sat vremena nakon što sam rodila, otišla sam se u bolnički park prošetati – smješka se ona. Kada se napuni pet godina od dolaska u Švedsku, ima pravo na državljanstvo. Čak i da ga ne dobije, imat će osobni broj koji joj ostaje do kraja života.

– Dakle, uvijek ću moći raditi i živjeti u Švedskoj, čak i da se odselim u drugu državu – ističe. Cijene najma jednosobnog stana su tamo 2500 do 3000 kuna pa nadalje. Jesti i piti vani je jako skupo.

– Visoke su plaće, ali i davanja. No, i kvaliteta je života visoka, za svakoga – zaključuje ona.