Prvi sam tjedan nove 2014. proveo u paralelnom čitanju (oduvijek to radim: ujutro, dok sam odmoran, čitam zahtjevniju znanstvenu i stručnu literaturu, a popodne i uvečer, za odmor i lakši san, lijepu književnost, ponekad, nećete vjerovati, čak i poeziju) nekoliko knjiga. Najveći dio vremena utrošio sam na čitanje Društvenog osvajanja Zemlje (The Social Conquest of Earth), 27. knjige jednog od najpoznatijih svjetskih evolucijskih prirodoslovaca (sebe smatra takvim: naturalistom), biologa, mravoslova (dobar dio istraživačkog života posvetio je kukcima, posebice mravima; predlažem da hrvatska istoznačnica za znanost o mravljoj biologiji, mirmekologiji, bude mravoslovlje) i sociobiologa (tu je riječ skovao i stavio u naslov u to doba, 1975., šokantne knjige Sociobiologija: Nova sinteza Edwarda O. Wilsona, čija je Pulitzerom nagrađena knjiga „O ljudskoj prirodi“ 2007. objavljena i na hrvatskom.
Promijenio svoje ključne teze
Knjiga Sociobiologija učinila je Wilsona u samo nekoliko mjeseci najpoznatijim i najkontroverznijim prirodoslovcem u Americi, a u nekoliko sljedećih godina i u cijelom zapadnom, a danas već i na cijelom planetu Zemlji.
Naime, zastrašujuća iskustva Amerike, nacističke Njemačke, Norveške i nekih drugih zemalja sa zloporabom genetike i, još i više, rasističke genocidne eugenike, dovela su do toga da je svaka znanstvena rasprava, nekmoli terensko ili laboratorijsko istraživanje, bioloških, životinjskih, posebice rasnih i etničkih, ali i spolnih/rodnih (muško-ženskih) temelja ljudske inteligencije, znanja, ponašanja i društvenosti, postala političkim tabuom.
Spontano je prihvaćena teza kako je ljudsko biće genetski „prazna ploča“ (tabula rasa) čiji se sadržaj ispisuje ranom i kasnijom socijalizacijom, učenjem, odgojem i obiteljskim, političkim i društvenim okruženjem. Bilo je to zlatno doba učiteljstva i nastavništva, kad je svatko vjerovao kako škola i, dakako, komunizam, mogu stvoriti – novog čovjeka: junaka rada u radnom, a graditelja socijalizma i umjetnika u slobodnom vremenu. Wilson je tu dogmu ili doktrinu okrenuo naglavačke tvrdeći kako je naša ljudska priroda zapravo biološki, evolucijski zadana milijunima godina ranije.
Na sebe je, sasvim logično, privukao zastrašujući gnjev liberalne i konzervativne akademske zajednice, svake zbog njenih razloga: konzervativaca jer je bio i jest deklarirani bezbožnik, pa negira ulogu Svevišnjega u stvaranju čovjeka, a liberala jer su ga u to doba smatrali i javno proglašavali rasistom i kvaziznanstvenikom.
Dakako, munjeviti razvoj evolucijske biologije, genetike i mozgoslovlja, ali i razvoj biomedicinske dijagnostičke tehnologije, uvelike su mu dali za pravo, ali su i dalje istraživanja rodnih, rasnih, spolnih i narodnosnih razlika i, primjerice, kvocijenta inteligencije i drugih testova sposobnosti, s dobrim razlozima, tabu tema.
Novu knjigu, u kojoj je potpuno promijenio neke ključne teze iz knjiga Sociobiologija i O ljudskoj prirodi, Wilson je napisao pozivajući se na nove spoznaje do kojih su došle prirodne, biomedicinske i društvene znanosti: „Znanstveni napredak, posebice onaj učinjen u posljednja dva desetljeća, danas nam je dostatan da na sustavan način odgovorimo na pitanja: tko smo (mi, ljudi) i odakle dolazimo.“
„Društveno osvajanje Zemlje“ intelektualno, pa i čitalački, izuzetno je zahtjevna i pomalo preuzetna knjiga, jer njen vremešni autor (u trenutku objave knjige imao je 82, a danas ima 84 godine) pokušava odgovoriti na pitanje kojima su se najumniji ljudi bavili od pamtivijeka. Prije svega, moram kazati da je „Društveno osvajanje Zemlje“ zavodljiva, prelijepo napisana knjiga, pa sam autoru poprilično zavidan, a utjehu nalazim u činjenici da je uspješan romanopisac (prvi mu roman, logično, ima naslov „Mravinjak“), a još i više u tužnoj istini da je u Lijepoj Našoj prava rijetkost naći prirodoslovca, a još i rjeđe društvenoslovca, s tako skladnom, mudrom, jasnom i lijepom rečenicom. Knjiga je, usto, krajnje provokativna i radikalna u postavljanju teza o ljudskoj društvenoj prirodi i o biološkim temeljima ljudskih vrijednosti, političkih uvjerenja i ćudoređa, za koje autor, treba biti iskren, uvijek ne nudi čvrste empirijske dokaze.
Međutim, kad netko ima 84 godine i reputaciju jednog od najvećih evolucijskih prirodoslovaca i biologa XX. stoljeća, on sebi takav „luksuz“ može dopustiti, posebice što je većinu istraživanja i života proveo među mravima čiju je alegorijsku slavu, u basnama „Cvrčak i mrav“, kao utjelovljenje rada i marljivosti (zbog toga je to bila omiljena basna svih komunističkih režima), pronio najprije starogrčki basnopisac i basnopripovjedač Ezop, a zatim, još i više, genijalni francuski basnopisac Jean de La Fontaine. U basni „Cvrčak i mrav“ u moralnog su gubavca pretvorili nesretnog cvrčka, kao alegorija svih nas „lijenčina“: pjevača, pisaca, pjesnika, glazbenika i drugih negdašnjih „umnih radnika“.
“Eusocial” kao “veledruštveno”
U posljednjih dvadesetak godina objavljeno je nepregledno mnoštvo znanstvenih, popularno-znanstvenih i inih knjiga o ljudskoj evoluciji koje, na tragu sveopće znane Darwinove teorije, pokušavaju odgovoriti na pitanje koji su nas ključni čimbenici i prijelomni događaji, kada, zašto i kako, učinili ljudima kakvi smo danas. Za Wilsona dvojbe nema: u borbi različitih vrsta za preživljavanje pobjednici su pripadnici brojnih društvenih zajednica, od kojih su tek rijetke – kroz proces nesmiljene borbe za opstanak – stvorile ono što on naziva „eusociality“ (eusocijalnost: od grznat je i hrvatskom jeziku među malobrojnim mravoslovima i inim evolucijskim biolozima, ali samo kao tuđica „eusocijalnost“.
Eusocijanost je, po zamisli Wilsona i njegovih genijalnih mladih suradnika s Harvarda (matematičkih biologa Martina A. Nowaka i Corine E. Tarnita, s kojima je u glasovitom znanstvenom časopisu Nature 25. kolovoza 2010. objavio kratko znanstveno priopćenje pod naslovom „The evolution of eusociality”), istinska, vrhunska, savršena društvenost. Upravo zbog toga, mislim da bi hrvatske istoznačnice engleskim izrazima „eusociality“ i „eusocial“ mogle biti „veledruštvenost“ i „veledruštveno“.
S trunčicom ironije, mogli bismo kazati da Wilson i njegovi mladi suradnici i sljedbenici vjeruju kako smo mi ljudi – kad je zajednička borba za preživljavanje u pitanju – vrlo slični vrijednim i borbenim mravima, medonosnim pčelama i drugim vrstama društvenih i druželjubivih kukaca koji žive u složenim, savršeno uređenim zajednicama, veledruštvima tipa mravinjaka, košnice, termitnjaka: za obranu kojeg su spremni, kao i ljudi za obranu domovine, a neki za obranu političke stranke, položiti život.
Proces evolucije ili „evolucijski labirint“, kako ga naziva Wilson, ne događa se samo preko pojedinačne borbe za preživljavanje „srodničkom selekcijom“, kako je to 1964. elaborirao glasoviti britanski evolucijski biolog William Hamilton (kojeg su pola stoljeća svi ostali citirali), već i preko „grupne selekcije“: stalne borbe za opstanak različitih društvenih, socijalnih skupina, družbi: sportskih klubova (i njihovih navijačkih plemena), etničkih i nacionalnih zajednica, političkih stranaka, nevladinih udruga, crkava itd.
Upravo zbog toga, u veledruštvima istodobno postoji i individualizam izražen kao čisti egoizam i altruizam (nesebičnost, sklonost pomaganju drugom, najčešće slabijem i potrebitom), izražen u obliku nesebičnosti, solidarnosti, osjećaja pripadnosti grupi, težnje da se ona brani i da se njeni potencijalni protivnici i konkurenti u borbi za preživljavanje – unište pod svaku cijenu. Borba za opstanak i evoluciju, događa se, zapravo, tvrdi Wilson, paralelno na dvije bojišnice: „Na jednoj strani cijelo vrijeme imamo normalnu Darwinovu selekciju, gdje se pojedinci bore za opstanak. Usto, međutim, ti pojedinci tvore društvene skupine. Oni ostaju povezani u skupinama/grupama i, dosljedno tome, nastaje borba za opstanak jedne grupe protiv druge.“
Wilson zatim ovako definira svoje „čelično pravilo“ ishoda dvojne – pojedinačne i grupne – borbe za opstanak u evolucijskom labirintu: “Sebični pojedinci u borbi za preživljavanje pobjeđuju nesebične pojedince, ali nesebične društvene skupine pobjeđuju skupine (sastavljene od) sebičnih pojedinaca.” Da bi njegovo čelično pravilo moglo biti ispravno potvrdit će svaki promatrač momčadskih sportskih natjecanja sastavljenih od pojedinaca približno istog pojedinačnog umijeća: pobjeđuje momčad koju krasi pojedinačna nesebičnost iliti momčadski duh. Kako je sam Wilson gotovo pola stoljeća bio ne samo pristaša već i gorljivi zagovaratelj i širitelj slave paradigme Williama Hamiltona koji je smatrao da, primjerice, sterilni mravi-radnici, mlade ptice, pa i ljudi koje nemaju vlastitog potomstva, pomažu roditeljima-srodnicima da podignu što više malih mrava, ptića ili beba, nagon za produženjem vrste ostvaruju u okviru srodstva, uže ili šire obitelji. Wilsonovo odbacivanje te teorije i ponuda sasvim nove, ponovno je izazvalo šok i bijes njegovih, bez iznimke, mlađih kolega. Njih čak 140 napisalo je protestno pismo časopisu Nature, u kojem su Wilsona i koautore gotovo okrivili za bogohuljenje protiv Hamiltona. Na njega se obrušio i danas podjednako slavni, ako ne i slavniji, evolucijski biolog i zadrti bezbožnik Richard Dawkins koji javno tvrdi: “Ovo nije knjiga koju treba lagano odložiti sa strane. Nju treba baciti svom snagom.”
On je kritike stotina kolega prihvatio uz osmijeh izjavivši – u intervjuu njemačkom Der Spiegelu – kako ga ne iznenađuju, jer većina znanstvenika ima plemenski mentalitet, pa se ne čudi što se njih 140 udružilo protiv njega i dvojice njegovih mladih suradnika.
Suvremeni čovjek sve manje živi u obitelji, zadruzi, plemenu i srodstvu tradicionalnog tipa, a sve više pripada i živi u najrazličitijim društvima i družbama: poduzećima koja se bore na tržištu, javnim i tajnim društvima, političkim strankama, sportskim klubovima i navijačkim skupinama, vojnim jedinicama i vojskama, udrugama civilnoga društva itd.
U svim tim složenim, ne nužno i veledruštvenim organizacijama, pobjeđuju one u kojima vlada nesebičnost, altruizam, osjećaj zajedništva, momčadski duh.
Fatalističke konzekvence
Ako našu pažnju prigodno usmjerimo samo prema jednom obliku društvenosti, političkom organiziranju u političke stranke, nova nam evolucijska paradigma može pripomoći da razumijemo: (1) zašto neki ljudi biraju političke stranke u kojima su individualizam, sebičnost i bespoštedna borba na slobodnom tržištu najviše vrijednosti, a drugi stranke koje se klanjaju nesebičnosti, solidarnosti, jednakosti i aktivnoj ulozi države u ekonomskom i društvenom razvoju i (2) zašto se vođe i članovi različitih stranaka uzajamno ne podnose, često plamteći mrze te verbalno, a ponekad i fizički obračunavaju?
Nadobudni, u pravilu mladi znanstvenici – mozgoslovi, rendgenolozi i klinički psiholozi – pokušali su proniknuti u tajne razlika u mozgovima ljudi koji imaju liberalna (konzervativna) i socijalna (socijalistička) uvjerenja i usmjerenja. Najčešće se citiraju rezultati istraživanja koje je 2011. u časopisu Current Biology objavila skupina znanstvenika koju je vodio spoznajni mozgoslov (cognitive neuroscientist) Ryota Kanai s londonskog Sveučilišnog koledža (University College London). Istraživanje su proveli na uzorku od 90 studenata volontera. Istraživači su najprije zamolili ispitanike da svoja politička usmjerenja odrede na ljestvici od pet stupnjeva koja se proteže od „izrazito liberalnih“ do „izrazito konzervativnih“. Nakon toga studenti su se podvrgli snimanju mozga strukturnom nuklearnom magnetnom rezonancijom – NMR.
Dobiveni i objavljeni rezultati istraživanja mogu se svesti na dva za ovaj esej najvažnija nalaza.
Prvo, studenti koji su sebe odredili kao „konzervativce“ imaju statistički značajno veću amigdalu, dio moždane strukture kojeg je temeljno biologijsko i spoznajno poslanje obrada i usmjeravanje pamćenja i osjećaja, pozitivnih i negativnih, posebice onih koji su povezani uz naslućivanje prijetnje, opasnosti i otkrivanjem izvora straha.
Drugo, studenti koji sebe vide kao „liberale“ imaju statistički značajno veći prednji cingularni korteks, dio mozga koji, uz svoje regulacijske biologijske funkcije (regulacija krvnog tlaka i ritma rada srca), ima i važne uloge u spoznajnim procesima i procesu donošenja odluka: zadužen je za kontrolu neizvjesnosti, otkrivanje pogrešaka, usklađivanje i obradu konfliktnih informacija, za moralno i socijalno prosuđivanje, za predviđanje pozitivnih i negativnih posljedica donošenja odluka i iskazivanja vlastitih emocija, posebice onih koje vode do novih iskustava i načina ponašanja.
Iako je teško povlačiti neke međunarodne usporedbe, uvjetno bi prvima mogli prispodobiti HDZ i članove pokreta „U ime obitelji“, a drugima SDP, HNS i članove neformalne ad hoc kolacije „Naprijed“, nastale kao oporba referendumu o tradicionalnoj definiciji braka.
Sada se, eto, u tu raspravu uključio i doajen evolucijskog prirodoslovlja/biologije Edward O. Wilson. Posljedice njegove teorije dalekosežne su i pomalo fatalističke.
Prvo i najvažnije: sve eventualne razlike u strukturama i kemiji mozga između, našalit ću se, Zorana Milanovića, Vesne Pusić i Tomislava Karamarka, nisu primarni uzroci njihove vrijednosne i stranačke usmjerenosti i pripadnosti, već sekundarni. Primarni je razlog borba njihovih za preživljavanje i evolucija duga milijunima godina.
Drugo i ne manje važno: ako su sebična liberalna i nesebična socijalna orijentacija, slično kao raznospolna i istospolna sklonost, rezultat povijesne borbe za preživljavanje, tj. ako postoji liberalni genotip i socijalni/socijalistički genotip, onda je lakše razumjeti brojne nesporazume, sukobe, verbalne, pa i fizičke borbe članova i vođa različitih političkih stranaka. I ne samo njih.
Teza o veledruštvenoj borbi za opstanak objašnjava isključivost, borbenost i sukobe brojnih drugih malih i velikih društvenih skupina: crkvi i vjerskih zajednica, navijačkih skupina, nevladinih udruga, pa i cijelih naroda i nacija. Unutarstranačka borba za preživljavanje i opstanak vodi se na pojedinačnoj razini. U toj borbi, dosljedno Wilsonu, pobjeđuju sebični, lukavi, pokvareni i beskrupulozni pojedinci. S tim bi se zaključkom lako složili svi ljudi koji imaju stranačka iskustva.
U međustranačkom, pak, ratu, gdje se vodi kolektivna stranačka bitka za opstanak, pobjeđuju velike stranke koje su dosegle razinu organizacije veledruštvenosti koja im naprosto omogućava da „proždiru“ male i nešto veće stranke. Zato u većini država u svijetu dominiraju dvije „veledruštvene“ stranke: jedna koja se zalaže za pojedinca i načelo „svakome prema zaslugama“ i druga koja se zalaže za socijalnu pravdu i načelo „svakome prema potrebama“.
Ako me na kraju pitate što ja kao društvenoslovac mislim o Wilsonovoj novoj teoriji, bit ću sasvim iskren: mislim da je dobrano pretjerao u biološkom determinizmu. Naime, osim što smo, biološki promatrano, mi ljudi, pa i političari, doista životinje, sisavci, mi smo i razumna i osjećajna bića koja imaju mogućnost i slobodu svakog, pa i stranačkog, ali i nestranačkog izbora.
