Neki slučajni događaji imaju nevjerojatnu simboliku. Kad sam prošlog tjedna prelazio preko ceste koja vodi prema Kaznenom sudu u Zagrebu, vidio sam kako se nekoliko metara dalje zaustavlja tamni luksuzni automobil. Vozač je brzo iskočio sa svog mjesta i elegantno otvorio stražnja vrata limene igračke koja vrijedi kao omanji stan. Iz automobila je izišao bivši predsjednik države Stipe Mesić. Obojica smo došla na Kazneni sud zbog istog posla.
Mesić se, naime, jako uvrijedio zbog jednog mog teksta pa me tužio za klevetu. Traži da me sud proglasi krivim i kazni sa stotinama dnevnih dohodaka, a za taj je “pothvat” angažirao jednog od najboljih hrvatskih odvjetnika Čedu Prodanovića. U priči o suđenju ima i jedna olakotna okolnost koja mi neizmjerno pomaže da bez većih stresova preživim ovo mrcvarenje. Nisam jedini kojeg je tužio bivši predsjednik. Mesićevu “pravdoljubivost” već je iskusilo nekoliko kolega u Večernjem listu, a nisu bolje prolazili ni ostali “obični smrtnici” koji su se usudili propitkivati lik i djelo jednog od najmoćnijih hrvatskih političara u ove 24 godine naše krhke demokracije. Gotovo da i nema visoke funkcije u Hrvatskoj (a i šire) na kojoj se nije okušao Mesić. Bivši predsjednik voli vlast i slast koju moćna funkcija donosi, ali ne voli polagati račune. Pogotovo je osjetljiv na argumentiranu kritiku. Stvari su otišle tako daleko da se ne bih začudio da nekog poželi staviti na galge samo zbog krivog pogleda.
Ovakav pristup možda iznenađuje Mesićeve simpatizere koji nisu htjeli ili se nisu usudili kritički promišljati o njegovim “postignućima”, ali za mene nije neočekivano. Iako se uvijek deklarativno zalagao za pravdu i poštenje te ponavljao “neka institucije rade svoj posao”, Mesić nikada nije zdušno radio da se to i dogodi u praksi. Zakoni su uvijek vrijedili za druge, dok je za sebe i svoje prijatelje, a takvih nije malo, tražio izuzeća. Često ih je štitio na račun općeg dobra. Stoga nije čudno što su neki njegovi prijatelji došli na udar zakona tek kada je on napustio Pantovčak. Napokon, koruptivna hobotnica Ive Sanadera najviše je raširila pipke u trenutku kada je na čelu države bio Mesić. Šef države ništa nije primijetio. Uglavnom se dobro slagao s premijerom, a povišeni tonovi mogli su se čuti tek kada je Sanader bio prisiljen polako napuštati poluge moći.
Mesićevo tužakanje kritičara otvara pitanje odnosa moći u hrvatskom društvu. Ovako se zastrašuju novinari i stvara klima u kojoj su nedodirljivi najmoćniji ljudi u državi. Oni bi htjeli vlast i moć, što je sasvim legitimno, ali ne žele baštiniti i neke manje ugodne stvari koje idu uz takvu poziciju. Trebali bi prihvatiti barem minimalnu društvenu kontrolu i kritiku. U Mesićevu slučaju otvara se još jedan veliki društveni prijepor. Njemu nije nikakav problem potrošiti nekoliko desetaka tisuća kuna za sudski proces zato što ima bogate sponzore. Javno je govorio da mu je prijatelj posudio oko 1,9 milijuna kuna za stanove. Nikada, međutim, nije objasnio po kojim je uvjetima došao do tog enormnog iznosa te kada ga mora vratiti. Stoga tužbe koje stižu iz Mesićeva ureda nikako nisu zaštita od klevete neodgovornih novinara i kritičara nego preventivne mjere kojima se bivši predsjednik želi zaštititi od svake javne kontrole i kritike. Kao da je neko božanstvo ili, u nešto blažoj varijanti, apsolutni monarh. Još uvijek, možda i pomalo naivno, vjerujem da živimo u demokratskom društvu. A takav sustav uključuje i opravdanu kritiku moćnika, što uostalom stoji i u jednoj pravomoćnoj presudi koja je vezana uz Stipu Mesića.
>> Mesić burno reagirao na Karamarkovu izjavu o Titovoj bisti
Pod hitno ukinuti institut "bišeg predjednika" Trenutko plaćamo dvojicu, a za pola godine i trojicu! Možda si to Amerika može priuštiti, ali Hrvatska zasigurno ne. Dok država grca u dugovima i na socijali štedi, troši nemilice na propale i ishlapjele političare od kojih nije imala ama baš nikakove koristi.