Kad je nedavno u Francuskoj umro novinar Jean Boissonnat, u javnosti je njegova smrt odjeknula kao da se srušio jedan od nosivih stupova tamošnjega modela društva. Njegova sudbina, ne samo profesionalna, izlazi iz standardnog okvira života uspješnog i izuzetnog čovjeka: dok su se toliki “javni ljudi“ i u “zemlji tolerancije“ međusobno sukobljavali na poznatoj ideološkoj crti lijevih i desnih nepodnošljivih podjela ili na svjetonazorskoj granici nepodnošljivosti vjernika i nevjernika, on je – kako je to u nekrologu izdvojio Le Monde – bio živi dokaz da je moguće biti “duboki vjernik u duši“ i “imati srce na ljevici“.
Treba li se čuditi takvoj kombinaciji vjernika i ljevičara u jednoj osobi? I da, jer nije uobičajena u sredinama, pogotovo kakva je naša, opterećena (uz druge teške ulazne podatke) sektaškom prošlošću koju je prakticirala jedna (u međuvremenu) poražena vrsta ateističke ljevice pa se vjernike uglavnom i dalje svrstava u desni politički blok (što se na biralištima i empirijski potvrđuje); i ne, jer se vjera i (lijeva) politika ne moraju isključivati, ako su otvorene jedna i druga, pogotovo jedna prema drugoj.
Zašto bi “pitanje Boga“, s kojim su se uspješno i neuspješno suočavali toliki umovi, bilo jedina vaga na kojoj će se mjeriti nečija (svačija) politička pripadnost; različiti oblici vjerskog fundamentalizma, i danas, a ne samo tijekom duge povijest, trude se postaviti barikade ondje gdje bi se trebali graditi mostovi.
I zašto bi jedna politička ideologija, kao što se to surovo prakticiralo u vrijeme totalitarnih režima, “ubijala“ u ljudima Boga, osim da bi lakše nametala svoju (jednostranu) nedemokratsku volju, i tako pojačala crtu političke podobnosti da može isključiti znatan dio (nepodobnih) građana iz javnih poslova?
S vremenom je, uglavnom, uspostavljen takav “odnos snaga“ da vjernička populacija politički više naginje strankama desnice, a nevjernička ili agnostička prema ljevici: kao da je sam Bog odredio ljudima koga će više voljeti iako se iz duha tekstova koji se njemu pripisuju ne vidi razvidno koga bi on politički preferirao.
Tko je pažljivije pročitao Bibliju mogao je zapaziti da je Svevišnji brižniji prema sirotinji i da je bogatašima namijenio ušicu igle na putu prema kraljevstvu nebeskom. Nitko ne zna postoje li ondje posebna krila za lijeve i za desne pokojnike i njihove duše, kao što se to za žive čini na zemlji?
Religijski se pejzaž do danas znatno promijenio, negdje stanjio, negdje zaoštrio, i dalje se mijenja. Iako se i on definira kao “skeptik na planu religije“, sociolog Emmanuel Todd priskače upomoć sve tanjoj “katoličkoj manjini“ u vlastitoj zemlji (samo pet posto Francuza pohađa nedjeljne mise, a samo jedna trećina vjeruje u Boga) kad kaže da “nikad ni jedno društvo nije dokazalo da može bez religije“.
Surovi pokušaji da se ipak dokaže da narod u zaostalim uvjetima može preživjeti bez toga “opijuma“ potvrđivali su, na kraju, pobjedu religije. Kako bi “najstarija kći Crkve“ koja – u što je de Gaulle u svoje vrijeme uvjeravao papu Pavla VI. – “opravdano nosi taj naslov“ mogla biti izuzetak od toga pravila o društvenoj potrebi za religijom, koliko god se s masovnim useljavanjem muslimana mijenjale religijske okolnosti?
Francuska je i dalje zemlja sloboda – mišljenja, udruživanja, poduzetništva, ravnopravno tome i vjerovanja – baš po tim vrijednostima, temeljnim slobodama, znanstvenim istraživanjima, visokoj tehnologiji i sposobnosti proizvodnje, europski gospodarski, kulturni i politički prostor izdvaja se u posebnu civilizaciju?
U našem stoljeću “religijska praksa“ u padu je čak i u muslimanskim zemljama (što je zamagljeno fundamentalističkom galamom i terorističkom bukom); pokazuje se i na tome duhovnom terenu koliko je André Malraux bio dobar prorok kad je prije više od 50 godina tvrdio da dolazi “stoljeće političkih religija“ ili da je Michel Foucault dobro vidio što se sve sprema u Homeinijevu šatoru pokraj Pariza kad je pretkazivao “duhovnu politiku“, koju je u svojoj prtljazi u Teheran prenio šijitski vođa.
Iranska revolucija potvrđuje da je religija najjača kad se može činiti da je slaba; možda se u susjedstvu pokaže slabom, kad izgleda najjačom. Upitno je koliko su religije (p)ostale samo “luksuzna roba“ za potrebe elite, a koliko “serijski proizvod“ za mase?
Kako god se uzme, odnos prema Bogu uvijek je privlačio duhove: vjernici se nadaju, a nevjernici se plaše. Na toj igri između straha i nade, nade i straha, kršćanska se Crkva održava i širi više od 2000 godina, prolazeći uspješno ratove, koje je i sama vodila, i revolucije, koje nije uspijevala zaustaviti.
U najvećoj i najznačajnijoj europskoj revoluciji, Francuskoj, katoličko je svećenstvo stavilo, s nekim pojedinačnim izuzecima, sva jaja u kraljevu košaru, i nije sve izgubilo kad je revolucija pobijedila, a kralj završio na giljotini.
Pretrpjelo je, istina, velike žrtve, što u svojim redovima, što u aristokratskim ešalonima “kontrarevolucije“ (više od 200.000 žrtava samo u Vandeji!), ali je zadržalo snage da cijelo jedno stoljeće (19.) nastavi borbu, i da “kapitulira“ tek u parlamentu, izglasavanjem slavnog “Zakona iz 1905.“ koji je odvojio državu od Crkve, uspostavio laïcité (ni u jednom europskom jeziku ne postoji odgovarajući prijevod), kao jedinstveni francuski model uređenja odnosa javne i crkvene vlasti (u Europi nema ekvivalenta, a SAD je na skali laicizma između Francuske i ostatka Europe).
Katolički su se krugovi osjećali poraženima liberalnim zakonskim rješenjem iako je ono jamčilo slobodu vjere, sigurnost i neovisnost Crkve, a katolička javnost bila razočarana jer je izgubila politički utjecaj u društvu i zatečenu imovinu, budući da je država preuzela vlasništvo nad katedralama, crkvama i drugim crkvenim zgradama (više od 100 tisuća objekata), i odrekla se financiranja svećenstva, osim u bolnicama, vojarnama, zatvorima i ubožnicama).
Stoljeće (19.) počelo je burno. Katolički dnevnik La croix naslovio je tada svoje izvješće kao “Dan žalosti“, Vatikan je prekinuo državne odnose s Francuskom, reakcionarna je desnica, još pod dojmom poraza u “aferi Dreyfus“, brusila noževe za daljnju borbu.
Liberalni krugovi i ljevica formirana u Revoluciju slavili su, ne pobjedu države nad Crkvom, nego zajedničku pobjedu nad jednom ili drugom hegemonijom. Laïcité nije ni zamišljen ni ostvaren kao negacija religioznosti, ni kao osporavanje Crkve i njene duhovne misije.
Kad su poslije svega povjesničari podvukli crtu, Revolucija je pobijedila, Crkva nije izgubila. Sto godina poslije, La croix je mogao napisati da u odnosima Crkve i države ne treba ništa dodavati niti oduzimati; uspostavljena je ravnoteža između dviju vlasti, na poznatom Kristovu načelu: “Cezaru Cezarovo, Bogu Božje!“
Za političare, i desnice i ljevice, o tome već dugo nema dvojbe: Francuska je pronašla formulu za skladan suživot slobodne Crkve i države slobode! “Država je laička” – rezimira filozof Andre Comte-Sponville – “kad je neovisna od svih crkava i kad jamči slobodu vjerovanja i nevjerovanja“.
Druge su se revolucije uglavnom više mučile da usklade odnos prema vjeri i prema Crkvi, a neke su, kao jugoslavenska, propale prije nego što su ga pronašle. Crkva nije uživala potrebno jamstvo za svoje slobodno djelovanje, političke vlasti koristile su političku hegemoniju ostvarenu u revoluciji da mogu modelirati po svome i “duše” ljudi.
Demokratska ljevica propustila je dosta prilika – a ne propušta ih i dalje propuštati, kao kod pokopa žrtava Hude jame, gdje je i njoj bilo mjesto, ne da preuzme odgovornost za zločin, nego da zločin osudi – da tako sa sebe skine teret koji su joj naprtili nedemokratski prethodnici, pa i s ideologijom “borbenog ateizma“ koji se u nekim formama izražava na crti klerikalizma, kako ga je opisivao najpoznatiji vjernik među hrvatskim političarima i najveći političar među vjernicima Stjepan Radić.
S više bi onda moralnog i političkog prava mogli ukazivati na opasnosti od “političkog teizma”, kakav se može prepoznati u nekim istupima koji nisu daleko od klerikalizma kakvog je opisivao Stjepan Radić. Nije moderna ljevica do kraja sa svoje strane raščistila ni slučaj nadbiskupa Stepinca, da više ne budu potrebne nikakve političke deklaracije, sudovi, naknadne komisije.
Nije, pa joj se neraščišćena prošlost vraća u lice, i otežava da se i pod našim političkim krovom doživljava normalnim da se vjernik i ljevičar javljaju u istome liku. A što se Crkve tiče, ona ne zaboravlja da je ateizam bio na djelu u komunističkom sustavu kao sastavni dio službene politike, da su se ljudi dijelili na one koji “idu u Crkvu“ (na njihovu štetu), i na one koji “ne idu u Crkvu“ (u njihovu korist) pa se gdjekad čini da se povijest ponavlja, ali u obrnutom smjeru. Uglavnom, neraščišćena prošlost ostaje kamen spoticanja u odnosima ljevice i Crkve, i ostat će dok se uvjerljivo ne objasni: ljevičar i vjernik pod istom kožom bit će dotle izuzetak.
U pravoj laičkoj tradiciji Crkva i država riješile su svoje povijesne i političke nesporazume pa nije nikakvo čudo da se vjera i lijevo opredjeljenje nađu u jednoj osobi: religioznost se politički ne honorira, ne nagrađuje niti kažnjava.
Malo ljudi zna da je bivši socijalistički premijer, danas ministar vanjskih poslova Jean-Marc Ayrault praktični vjernik; ne pokazuje se na misama. Nitko nikad nije vidio de Gaullea, D’Estainga ili Chiraca da su se pričestili ili prekrižili u katedrali Notre-Dame u Parizu ili u “rodnoj kući Francuske“ u katedrali u Reimsu, čak i kad je ondje papa Ivan Pavao II. slavio krštenje Clovisa (osnivača Francuske): njegov tadašnji domaćin Chirac dao je uputu svojim ministrima da se ne pojavljuju na misi, da (laička) država ne bi prešla granicu svoje diskrecije. General de Gaulle u svom je predsjedničkom mandatu vlastitim novcem sobu za vozače u Elizejskoj palači preuredio u malu kapelu, da njegova pričest i križanje ostanu nevidljivi.
U laičkoj državi biskupi ne vode politiku, ali ne šute kad imaju što reći o politici niti im je to zabranjeno: kroz stoljeće privikavanja na novi, laički poredak, izgradili su crkveni ljudi stanoviti kodeks javnoga nastupanja, koji državne vlasti toleriraju, a crkvene pažljivo provode.
Dvije su vlasti usvojile s vremenom slavnu izreku Victora Hugoa: “Država kod sebe, Crkva kod sebe.“ U to su se ime francuski biskupi na vrijeme oglasili, šest mjeseci prije nego što će “stanovnici” idućega proljeća birati novu vlast; nešto drukčije, dramatičnije nego ikad do sada u takvim prilikama, izrazili su “zabrinutost zbog stanja u društvu“, “zbog isključenja, siromaštva, straha i podjela“.
Mogla je i francuska Katolička crkva vraćati u političku arenu neraščišćene povijesne teme, ima i ona svoje žrtve; njene poglavare zanima više budućnost zemlje i njenih stanovnika pa pozivaju političke vođe, i desnice i s ljevice, na “temeljito razmišljanje“ kako bi “ponovno pronašli smisao politike“; potiču ih da formuliraju “novi društveni ugovor“ (korak dalje od Rousseaua) koji će “uvažavati različitosti društva“ i “omogućiti svima da žive na nacionalnom teritoriju“.
Klasična se politika doimlje sterilnom disciplinom u odnosu na političku kreativnost i odvažnost koju pokazuju biskupi kad govore da bi politika trebala osmisliti novu koncepciju nacije, jer “nije više homogena“ u globaliziranome svijetu, dati novu definiciju “temeljnih pojmova“ republike, domovine, zemlje, jer nisu više što su bile, niti predstavljaju “istu stvar za sve“.
Za predsjednika Biskupske konferencije nadbiskupa Marseillea Georgesa Pontiera nema nikakva smisla donositi “zakone i zakone“ ako oni ne stvaraju “mogućnosti zajedničkog života“. Njegove preporuke političarima i politici nisu nepolitične, ali su prije svega plemenite, sa snagom etičkoga imperativa: živjeti zajedno i voljeti zemlju, uključiti u naciju kulturne i religijske različitosti...
Za razliku od francuskih političara, i zdesna i slijeva, koji uvježbavaju svoje predizborne govore tako da proizvode strah kod birača, prije svega od stranaca imigranata, biskupi ne misle na prve sljedeće izbore.
Laïcité obvezuje na stranačku neutralnost, ali omogućuje biskupima da izraze ne samo pastoralne nego i političke poglede. Njihov je istup okrenut društvu, a ne vlasti; njih zanima što će biti s temeljnim institucijama države, a ne tko će njome vladati; hoće li se potvrditi republikanske vrijednosti “slobode, jednakosti i bratstva”, koje je postavila Revolucija. Povjesničari u prvim analizama ne nalaze da se Crkva tako otvoreno svrstavala iza Francuske republike i Revolucije! I biskupima voda dolazi do ušiju.
“Malo me je sram – ispovijeda se javno mons. Pontier – da mali Jordan i Libanon primaju po 1,5 milijun izbjeglica (a Francuska...). Sram me je još više za kršćane što ne mogu ispuniti obveze humanosti koje danas imamo.“
Iz Crkve koju je nedavno u samo srce pogodilo ubojstvo o. Hamela dolazi prosvjed zbog “nedostojne instrumentalizacije“ toga slučaja za zaoštravanje odnosa s muslimanima. “Umjesto da u izbjeglicama gledamo potencijalne teroriste, pomognimo onima koje primamo da vole ovu zemlju.“ Krik Crkve koji bi i Boga mogao probuditi! Laička Francuska opet daje dokaze zašto je odvajanje države i Crkve najmanje loše rješenje za skladno funkcioniranje dviju vlasti.
>> Bio je duboki vjernik, ali Crkvi nije dao da mu se miješa u posao
