Teška nam je i izazovna ova godina. Velika kriza je uvijek i velika prilika, ali ovo je stvarno puno i za najveće optimiste… A počelo je tako pozitivno – Hrvatska predsjeda Vijećem Europske unije. Nova Europska komisija donosi Zeleni sporazum (EU Green Deal) koji treba omogućiti da Europa postane prvi klimatski neutralan kontinent u svijetu do 2050. Tada je to izgledalo kao prilika našeg doba. Početkom godine sam ovdje pisao da je Zeleni sporazum prilika koju Republika Hrvatska treba iskoristiti za otvaranje višemilijunskog investicijskog ciklusa i svoje vlastito repozicioniranje i brendiranje.
Energetska tranzicija i onda i sada pruža priliku Republici Hrvatskoj da se pozicionira kao jedan od EU lidera što nikada do sada nije ni približno uspjela te da se što prije brendira kao 100% obnovljiva i održiva. Činilo mi se da je taj trenutak došao – položaj zemlje koja predsjeda EU idealan je za pokretati nove inicijative i pokazati se u najboljem svjetlu.
Umjesto svega čemu smo se nadali, došla nam je pandemija. Nevjerica pa globalni šok. Doba straha, straha od nepoznate bolesti pa straha od siromaštva. Zdravstvena kriza, potres pa gospodarska kriza, ovaj puta kao niti jedna do sada. Prva reakcija bila nam je više nego pozitivna. Moja domovina pjevana je sa prozora, Zdravstveni stožer svi su hvalili. Mirišalo je na nacionalno jedinstvo. Činilo se u to doba da nikada nismo bliže reformama i toliko potrebnim promjenama. Europske države i čelnici počeli su tada sve više pričati i o Zelenom oporavku, strategiji izlaska iz krize koja se temelji na prije spomenutom Zelenom sporazumu.
Širom Europske unije, prepoznata je potreba da iz ove krize moramo izaći bolji, jer bi u suprotnom klimatska kriza mogla biti naša sljedeća velika i vrlo vjerojatno fatalna kriza. Čak 17 EU ministara potpisalo je tzv. Inicijativu za zeleni oporavak, slično su razmišljale zemlje poput Francuske, Danske, Njemačke, ali i Slovenije, Slovačke i Malte. Hrvatska, navodno kao predsjedateljica EU, nije mogla potpisati, trebala je potpisati (opet) navodno čim preda predsjedanje Njemačkoj, ali je danas jasno da u sezoni parlamentarnih izbora to neće nikada napraviti. Negdje u to doba postalo je i jasno da se naše predsjedanje neće pamtiti ni po čemu osobitome, a neki su ga europski novinari već nazvali – čistom katastrofom.
Očekivalo se od nas svašta, mogli smo pričati o europskim (i hrvatskim!) otocima, trebali smo raditi na tome da dovedemo neku od europskih agencija u Hrvatsku. Iz nejasno napisanih i uopćenih prioriteta predsjedavanja proizašao je potpuni manjak inicijative i izostanak svake akcije da promijenimo ili poboljšamo Europsku uniju. Da li je strah bio prevelik ili su cipele predsjedavajućih za nas bile prevelike, više nije niti naročito bitno. Danas, na samom početku nove izborne kampanje, zastrašujuće je vidjeti da niti jedna od vodećih političkih opcija ne prepoznaje temu Zelenog oporavka kao ključnu za bolju Hrvatsku i da nitko niti ne pokušava kopirati retoriku europskih političara. Vratile su se vječne teme – Bleiburg, partizani i ustaše, Što si radio 1941.?, Što si radio 1991.?, naši i njihovi…
Potres je (p)ostao druga velika propuštena prilika, centar Zagreba zasada je žrtvovan u političkoj borbi. Skoro tisuću godina glavnoga grada za četiri godine saborskog mandata. A i tu se moglo učiniti jako puno. Trebalo je iskoristiti zanos i želju svih struka i stručnjaka – arhitekata, građevinara, urbanista, konzervatora, energetičara i financijaša koji su željeli raditi jedan novi Zagreb, novu i bolju hrvatsku metropolu. Centar i simbol hrvatske države. Trebalo je i treba obnavljati i graditi, a ne krpati i popravljati. I od ovoga se zasada nije dogodilo ništa, sve smo stavili na čekanje. A bilo je ideja – širenje toplinskog sustava umjesto obnove starih plinskih instalacija, dekarbonizacija Zagreba. Izgradnja prolaza i širenje zelenih zona, revitalizacija mrtvih zona oko samoga centra poput bivšeg kompleksa Gredelj… U ovo doba straha, jedini puta kada smo glasnije čuli Zagrepčane bilo je zbog jednog malog zelenog otoka - zbog nekoliko cvjetića i par busena trave. A u međuvremenu, zelene zone najljepših parkova postale su parkirališta.
Od svega nad čim bi vrijedilo plakati, a još više raditi da se promijeni, najviše plačemo nad turizmom i još uvijek se nadamo kakvoj-takvoj sezoni. Svima je poznat podatak da nam turizam čini čak 20% BDP-a, ali se nekako ne pitamo što čini onih ostalih 80% i zašto ostale industrije nisu veće, uspješnije i profitabilnije? Zaista je ogroman problem Hrvatske da se ne reformira i da na mjestu stojimo već desetljećima. Vrijeme je za drugačije razmišljanje, vrijeme je za promjene. Odluke treba donositi brzo, nemamo više vremena.
