Kada prođemo kroz ova vrata, u zgradi se ne smije jesti i piti. Ako
imate mobitele, molim vas, isključite ih ili stišajte.
Nemojte se odvajati od mene jer se u zgradi lako možete izgubiti. Ovo
iza mojih leđa je trenutačno najveći nezauzeti zatvor u Europi, odnosno
najveći europski zatvor u kojemu ne žive zatvorenici, on je irska
kulturna baština - ne bez ponosa u glasu objasnio je skupini
turista sa svih strana svijeta Ben, vodič kroz dublinsku turističku
atrakciju - zatvor Kilmainham Gaol.
Ponosni Irci
A zašto se mlađahni Irac, kao i većina njegovih
sunarodnjaka, ponosi onim što je skriveno iza kamenih,
šestometarskih zidina, udaljenih svega 10 kilometara od
stroga centra irske metropole, jasno je svakome tko zakorači iza njih.
Jer, Kilmainham Gaol nije samo zatvor koji datira iz 18. stoljeća već
je spomenik 150-godišnjoj irskoj borbi za neovisnost. Od
njegova otvaranja 1796. do zatvaranja 1924. u njemu su bili utamničeni
mnogi irski borci za slobodu te vođe brojnih pobuna protiv Engleza.
Neki od njih, točnije njih 14, u njemu su i strijeljani, o čemu
svjedoče i križevi u zatvorskom dvorištu te spomen-ploča s
njihovim imenima i datumima smrti nad kojom se vijori prepoznatljiva
zeleno-bijelo-narančasta, irska zastava.
Koliko je ta građevina važna Ircima, potvrđuje i to što su
je upravo bivši zatvorenici - žene i muškarci
koji su u njoj tamnovali - godinama volonterski obnavljali kako bi od
zaborava vremena spasili velik dio irske povijesti. Nakon
što je obnavljanje dovršeno, predali su zatvor
državi.
Danas je to muzej posvećen borbi za neovisnost i omiljena turistička
destinacija, koju godišnje posjeti i do 200.000 ljudi.
Slavi zatvora zasigurno su pridonijeli i brojni irski
filmaši budući da je u njemu snimljen Oscarima nagrađen film
“U ime oca”. Kao filmska kulisa je Kilmainham Gaol
poslužio i redateljima “Michaela Collinsa”,
“Vjetru koji povija ječam”..., a neke od svojih
spotova su u njemu snimali i proslavljeni rockeri U2 te kontroverzna
pjevačica božanskoga glasa Sinu00E9ad O’Connor.
Bez svjetla i grijanja
Taj nekadašnji kazamat danas nije samo spomenik irskoj borbi
protiv Engleza već je i svojevrsni vremeplov. Jer, šetajući
se kroz njegove uske, kamene hodnike, posjetitelj može podosta doznati
o burnoj irskoj povijesti te pojmiti kako je izgledao život zatvorenika
u tom betonskom bastionu.
A on zasigurno nije bio lagan, pogotovo u prvih 50 godina postojanja
Kilmainham Gaola, kada su zatvorenici živjeli u ćelijama bez svjetla i
grijanja. Sve što su mogli i smjeli posjedovati dobili bi na
ulasku u zatvor - Bibliju, voštanu svijeću i tanak pokrivač.
- Ta im je svijeća morala trajati dva tjedna, jer bila im je izvor
svjetla i topline. Provodili su u ćelijama i do 22 sata na dan, svaka
međusobna komunikacija bila im je zabranjena, a jedini kontakt s
drugima imali su tijekom bogoslužja. Da stvar bude bolja, zatvorski
prozori nisu imali stakla, a cijeli zatvor napravljen je tako da bude
prozračan.
Naime, tijekom 18. i 19. stoljeća strahovalo se od raznih zaraza i
smatralo se da će strujanje svježega zraka to onemogućiti. Zatvoreničku
populaciju činila su djeca, muškarci i žene, a iza zidina bi
se dospjelo zbog krađe, prostitucije, prošnje... -
objašnjava vodič.
Najdramatičnije vrijeme za zatvor koji je mogao primiti do 900
zatvorenika vjerojatno je bilo 19. stoljeće, kada se zbog velike gladi
broj zatvorenika popeo na čak 9000. Mnogi su namjerno radili (ne)djela
kako bi dospjeli iza zidina jer im je to doslovno moglo spasiti život -
imali bi krov nad glavom i tri obroka na dan - nešto o čemu
je većina njihovih sunarodnjaka u to vrijeme mogla samo sanjati. Jer,
dok je za velike gladi u Irskoj umrlo 25 posto stanovništva
ili milijun Iraca, smrtnost u Kilmainham Gaolu bila je samo jedan
posto.
Krađa kruha
U ta bi se vremena u zatvor dospjelo već zbog krađe štruce
kruha, a među zatvorenicima je bilo puno djece. Pokušavajući
doskočiti tolikom priljevu zatvorenika, tadašnji upravitelj
zatvora je obroke srezao na minimum.
Jedna od zatvorskih legendi svakako je i tužna ljubavna priča
strijeljanoga revolucionara Josepha Plunketta i njegove zaručnice Grace
Gifford, kojima je uprava zatvora dopustila da se vjenčaju dva sata
prije Plunkettove smrti.
O toj velikoj ljubavi današnjim posjetiteljima zatvora
svjedoče njegova pisma izložena u muzeju te mural koji je Grace
naslikala na zidu ćelije u kojoj je bila zatočena.
Nekada zloglasni kazamat, danas turistička atrakcija, Kilmainham Goal
posveta je ljudskoj patnji i hrabrosti te povijesno naslijeđe
generacijama što dolaze.
Na stolici pred streljački vod Na stolici pred streljački vod
Na Uskrsni ponedjeljak 1916. u Dublinu je izbila pobuna, koju su Englezi ugušili u krvi. Vođe te pobune, njih 14, uhićeni su ili su se predali i svi su idućih mjeseci strijeljani u zatvoru. Posljednji smaknuti revolucionar bio je James Connoly, koji je tijekom borbi bio ranjen. Englezi su čekali da prizdravi kako bi ga smaknuli, a na koncu je strijeljan zavezan za stolicu, jer pred streljačkim vodom nije mogao stajati. Način na koji je pogubljen doveo je do protesta diljem Irske i Europe, a taj događaj smatra se i početkom Rata za nezavisnost, koji je trajao do 1921. No, nakon toga je izbio građanski rat između unionista i republikanaca, a posljedica toga je današnja podjela Irske.
