Hrvati su se gotovo oduvijek iseljavali: stoljećima su bježali pred Turcima i naseljavali se u obližnjim dijelovima Austrije, Mađarske i Italije. Mnogi su brodovima odlazili u Ameriku. Od početka 15. stoljeća i tijekom sljedećih nekoliko stotina godina svaka je veća tragedija u Hrvatskoj završavala novim valom izbjeglica i iseljenika. Slično se događalo i tijekom Domovinskog rata kad su se mnogi naši ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine iselili u Ameriku. Prije stotinjak godina hrvatski je nakladnik i poslovni čovjek Franjo Zotti u svom \"Narodnom listu\", novinama za hrvatske zajednice u Americi, upotrebljavao izraz iseljena Hrvatska.
Prema nekim povijesnim teorijama u SAD-u živi tri milijuna građana hrvatskog podrijetla. Oni su ostavili velik trag u svim područjima gospodarstva, sporta i društva u Americi. Ovim ćemo feljtonom pokušati predstaviti Hrvate u Americi, od njihove borbe za očuvanje identiteta kroz Katoličku crkvu i klubove do pomoći u obrani domovine i međunarodnom priznanju te ulasku u NATO i investicijama. Hrvati i Amerika su nedovoljno istražena priča, njihovo značenje kroz povijest moderne Hrvatske često je potisnuto, a njihov potencijal u razvoju gospodarstva i demokracije te demografske obnove zanemaren. Još nije kasno da se to promijeni.
Prvu studiju koja je ozbiljno računala s mogućnošću da se Jugoslavija raspadne nakon Titove smrti, Sjedinjene Američke Države dovršile su tek 28. kolovoza 1975. godine. Dvije i pol godine prije Titove smrti CIA je detaljno ispitala borbe koje su nastale unutar hijerarhije pod Titom, u kojoj nije nedostajalo ambicioznih političara koji su se vidjeli na mjestu Josipa Broza. Taj predmet CIA je nazvala \"Jugoslavija; napetosti u vrhu\".
Washington je pozorno pratio i previranja u hrvatskoj zajednici i njihov odnos prema Titu kojeg većina naših iseljenika nije prihvaćala kao \"svog predsjednika\".
Pune trideset i dvije godine Titov režim s jedne strane i SAD s druge bili su strogo upućeni jedni na druge. Suradnici predsjednika Johnsona krajem 1966. godine komentirali su da je SAD u Titovu Jugoslaviju investirao 3,5 milijarde dolara kako bi se Beograd što prije razišao sa Staljinom, hladnoratovskim neprijateljem Washingtona. Onog trenutka kad je Tito odlučio da neće pristati na Staljinov diktat, suradnja s Amerikom postala je njegov najvažniji plan. SAD je \"pomagao u izgradnji Titova socijalizma\", a Tito je taj isti socijalizam otvarao Zapadu.
\"Nepoćudna emigracija\"
U tim okolnostima Hrvatima u Americi koji su sanjali svoju državu nije bilo jednostavno objasniti novim sunarodnjacima da Tito i Jugoslavija nisu \"idealna komunistička zemlja\" i zbog čega se zapravo bore za Hrvatsku kad \"imaju sva prava\" u SFRJ. Hrvatsko se iseljeništvo u razgovorima Tita s američkim veleposlanicima, dužnosnicima i predsjednicima često nazivalo \"ustaško\". Svaki dolazak Tita u Ameriku bio je popraćen udbaškim glasinama da Hrvati spremaju atentat na njega. Tito je zbog ekonomske pomoći Jugoslaviji žrtvovao hrvatsko iseljeništvo koje je zbog \"loše političke reputacije\", a koju je nametnula jugoslavenska diplomacija, imalo problema u svakodnevnom životu, provjeravani su na policiji, nisu mogli posjetiti rodnu zemlju, a često je i njihova rodbina u domovini ispaštala jer su bili pod stalnim nadzorom i pritiskom kao suradnici \"nepoćudne hrvatske emigracije\".
Mnogi američki političari nisu krili ni zadivljenost likom Josipa Broza Tita i jugoslavenskim sustavom te stilom života koji je bio slobodniji nego u komunističkim zemljama pod utjecajem Moskve. Zato nije čudno što je početkom devedesetih godina u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku Washington bio neodlučan ili čak na trenutke i naklonjen Beogradu vjerujući da raspad SFRJ nema smisla. Američki državni tajnik James Baker 21. lipnja 1991. godine rekao je u Beogradu kako je Amerika za jedinstvo Jugoslavije i da se protivi odcjepljenju Hrvatske i Slovenije. Srpski generali su to shvatili kao poticaj na vojnu intervenciju.
U tim su trenucima upravo hrvatski iseljenici odigrali najvažniju ulogu u informiranju svojih kongresnika i senatora, financirajući američke novinare da posjete Hrvatsku, organizirajući skupove na koje su pozivali američke političare i neumorno lobirali da se pomogne njihovoj napadnutoj domovini i da SAD prizna Republiku Hrvatsku.
CIA potkraj studenoga 1990. u američkim novinama objavljuje svoju procjenu prilika u Jugoslaviji. Njezini analitičari navode da će se SFRJ raspasti najkasnije za 18 mjeseci i da će nakon toga izbiti rat između onih koji su bili na vlasti i onih koji su desetke godina bili podjarmljeni.
Posljednjeg Dana Republike koji se još slavio u Hrvatskoj 29. studenoga 1989. Hrvatska demokratska zajednica uputila je proglas svim Hrvatima u domovini i svijetu naglašavajući da je došao \"prijelomni čas\" u borbi za slobodu. Među ostalim zatražili su \"nesmetani povratak u domovinu svakom hrvatskom iseljeniku, neovisno o njegovom političkom uvjerenju i pripadnosti\".
Većina za Tuđmana i HDZ
Isti dan kad se u Beogradu raspao Savez komunista Jugoslavije 22. siječnja 1990. godine, u Hrvatskom narodnom domu u Eastlakeu, predgrađe Clevelanda, održao se prvi kongres HDZ-a za Sjevernu Ameriku kojim je predsjedao dr. Franjo Tuđman. Pozvao je tada sve Hrvate da dođu u Zagreb na prvi opći sabor HDZ-a Hrvatske. Američki iseljenici odazvali su se u najvećem broju uz Hrvate iz Australije, Kanade i europskih zemalja te su 24. i 25. veljače 1990. bili u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu što je prekretnica u novim odnosima domovinske i iseljene Hrvatske. Stvoreni su uvjeti za odcjepljenje od Jugoslavije što je u iseljeništvu dočekano kao \"dosanjani san\" i počelo je najveće okupljanje Hrvata u crkvama i klubovima te prikupljanje na desetke milijuna dolarske pomoći za obranu od agresije te za skrb o djeci poginulih branitelja i prognanika.
Nakon prvog Dana državnosti RH 30. svibnja 1990. godine ugledni New York Times, koji inače nije bio nimalo sklon Hrvatima, 30. lipnja 1990. objavljuje Tuđmanov članak pod naslovom \" Jedino što mi Hrvati želimo jest demokracija\".
U kolovozu 1990. počela je srpska pobuna u Kninu. Tri tjedna poslije dr. Tuđman i kardinal Franjo Kuharić dolaze u posjet Hrvatima u Clevelandu i potom drugim zajednicama po Americi. Deseci tisuća Hrvata daju podršku, moralnu i materijalnu pomoć. Brojna skupina američkih Hrvata potom 16. listopada dolazi u Zagreb na ponovno postavljanje spomenika banu Jelačiću.
Štednju davali za pomoć
Samo jedne večeri u Hrvatskom domu u Clevelandu prikupljeno je 750 tisuća dolara za obranu od agresije. Mnogi su pojedinci čak posuđivali novac iz banke ili iz Hrvatske štedne udruge i davali za domovinu. Cijelo su to vrijeme s američkim Hrvatima bili usko povezani vrlo aktivni kanadski Hrvati i njihovih desetak političkih i humanitarnih organizacija. Kanadski Hrvati prednjačili su u nekim akcijama i često bili brži i učinkovitiji od njihovih sunarodnjaka u SAD-u te također zaslužuju poseban feljton o povijesti svog djelovanja.
Washington je priznao Hrvatsku 7. travnja 1992. godine, a prvi veleposlanik RH u SAD-u Petar Šarčević predao je vjerodajnice predsjedniku Georgu Bushu 18. studenoga 1992. godine.
Hrvatski iseljenici pomogli su potom kupiti i obnoviti zgradu na Massachusetts aveniji u Washingtonu u kojoj je 17. ožujka 1994. godine otvoreno prvo hrvatsko veleposlanstvo u Americi.
Nakon toga ne prestaje angažman Hrvata u Americi te i njima treba zahvaliti za pomoć pri ulasku RH u NATO savez. Povijesni trenutak u američko-hrvatskim odnosima bio je 25. rujna kad je američki Senat ratificirao protokol o proširenju NATO-a na Hrvatsku. Polaganjem ratifikacijskog dokumenta u američkom State Departmentu 1. travnja 2009. Hrvatska je postala punopravnom članicom NATO-a. Hrvatski iseljenici slavili su taj događaj s veleposlanicom RH u Washingtonu Kolindom Grabar-Kitarović jer je ostvaren i njihov strateški cilj za koji su godinama lobirali. Hrvati u Americi stalna su pomoć hrvatskoj diplomaciji u Washingtonu, New Yorku, Chicagu i Los Angelesu.
Pomogli su kupiti i obnoviti i prostor misije RH pri Ujedinjenim narodima u New Yorku, a financijski sudjeluju u proslavama hrvatskih službenih blagdana i kulturnoj promociji naše zemlje. Bez iseljenika nije održan nijedan važniji hrvatski politički, kulturni ili sportski događaj. Oni su nazočni na zasjedanju opće skupštine UN-a kad govore hrvatski predsjednici od Tuđmana, Mesića do Josipovića, organiziraju gospodarske skupove i jedni su od najvjernijih američkih turista koji posjećuju Hrvatsku.
>>Već više od stoljeća postoje dvije Hrvatske
