Nema dokaza da je rad od kuće u znatnoj mjeri utjecao na radnu učinkovitost ili subjektivnu dobrobit radnika. Međutim, izbrisao je fizičke granice između posla i privatnog života, poremetio uobičajenu vremensku strukturu dana te time otežao psihološko odvajanje od posla i, posebno, ravnotežu između poslovnih i obiteljskih uloga. Pokazala su to dva istraživačka projekta koje su profesori s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Zvonimir Galić, Mitja Ružojčić, Antun Palanović, Maja Parmač Kovačić i Nikola Erceg) te s Katedre za marketing Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (Ana Tkalec Verčič) proveli s istraživačima iz Prizme – Centra za poslovnu inteligenciju, a odnose se na socijalno psihološke aspekte rada od kuće i posljedica obaveze nošenja higijenskih maski za lice na prepoznavanje emocija kod sugovornika.
– Povećan broj slučajeva oboljelih u Hrvatskoj proteklih tjedana, ali i najave Svjetske zdravstvene organizacije navještavaju problematičnu javnozdravstvenu situaciju u nadolazećim mjesecima. Uz nošenje maski, povećanu higijenu ruku i održavanje fizičke distance, znatan broj ljudi bit će prisiljen i najesen raditi od kuće. Zato nam se činilo važnim istražiti što smo naučili u prvim mjesecima karantene, odnosno razumjeti kakva je uspješnost i subjektivna dobrobit radnika u ovim značajno izmijenjenim uvjetima – objašnjava Krešimir Žnidar iz Prizme – Centra za poslovnu inteligenciju.
Presudni tehnički uvjeti
Katedra za psihologiju rada Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Prizma – centar za poslovnu inteligenciju proveli su od travnja do lipnja 2020. godine tri istraživanja koja su dala bolji uvid u učestalost i odrednice produktivnosti i zadovoljstva poslom ljudi koji rade od kuće. Telefonskom anketom saznalo se da je nešto više od trećine radnika povremeno ili stalno radilo od kuće, pri čemu je samo 15 posto onih koji su radili od kuće cijelo vrijeme. Dodatne analize pokazale su da je rad od kuće snažno povezan s višim obrazovanjem te su upozorile na činjenicu da je samo manji dio poslova moguće obavljati od kuće.
Primjerice, među onima sa srednjom i osnovnom stručnom spremom samo je 14 posto onih koji su mogli uglavnom raditi od kuće, dok je među visokoobrazovanima nešto manje od polovice radilo većinu tjedna od doma. Da bi se vidjelo kako rad od kuće utječe na produktivnost i osobnu dobrobit, sudionike se pitalo o njihovoj produktivnosti, zadovoljstvu poslom i subjektivnoj dobrobiti. Istraživači su ih pitali i o usklađivanju posla i obitelji te psihološko odvajanje od posla (stupanj u kojem mogu za vrijeme slobodnog vremena zaboraviti na posao/radne zadatke).
Većina radnika osjećala se podjednako produktivna na poslu od kuće kao i prije pandemije. Između radnika koji su radili od kuće i onih koji su normalno odlazili na posao nije bilo razlike u produktivnosti, zadovoljstvu poslom i subjektivnoj dobrobiti. Ipak, donekle očekivano, hrvatski građani koji su radili od kuće u uvjetima pandemije izvijestili su o većem preklapanju obiteljskog i poslovnog života te su se teže psihološki odvajali od posla. Oba nalaza logična su posljedica činjenice da se rad i obiteljski život odvijaju u istom fizičkom okruženju. Kao glavne prednosti rada od kuće sudionici su isticali uštedu vremena koju su ostvarili zbog činjenice da ne putuju na posao te fleksibilnost u obavljanju radnih zadataka koju im rad od kuće omogućava. Kao ključne nedostatke pak navodili su otežanu komunikaciju sa suradnicima, odsutnost ravnoteže poslovnih i obiteljskih obaveza, što uključuje ometanje te osjećaj izoliranosti i nedostatak tehničkih uvjeta za rad od kuće. Naši su rezultati pokazali da i produktivnost i subjektivnu dobrobit u velikoj mjeri određuju iste stvari.
Produktivniji i zadovoljniji su oni koji imaju bolje tehničke uvjete, vještiji su s informacijskim tehnologijama, inače su savjesniji i emocionalno stabilniji, imaju manje teškoća u usklađivanju obiteljskog i poslovnog života, bolje strukturiraju dan i redovito se psihološki odvajaju od posla. Pri tome, najsnažnija odrednica obaju kriterija bila je vremenska struktura dana, a u slučaju subjektivne dobrobiti isticalo se i psihološko odvajanje od posla. Dvije varijable bile su različito povezane s našim kriterijima: ranije iskustvo rada od kuće bilo je negativno povezano s percipiranom učinkovitosti – oni koji su imali iskustvo ranijeg rada od kuće smatrali su da su u izmijenjenim okolnostima, tj. s prisutnim drugim članovima kućanstva, manje učinkoviti nego prije. Konačno, važna odrednica subjektivne dobrobiti radnika koji rade od kuće bio je spol. Sukladno nalazima da na žene „pada“ veći udio kućanskih poslova i brige o djeci, žene su izvještavale o lošijoj subjektivnoj dobrobiti od muškaraca u slučaju kad su radile od doma – utvrdili su istraživači u ovom vrlo aktualnom istraživanju.
Lak povratak u staru rutinu
Krajem svibnja, gotovo dvije trećine sudionika vratilo se na posao, a jedna trećina je i dalje radila od kuće. S poboljšanim epidemiološkim uvjetima, svim se ispitanicima opća psihološka dobrobit poboljšala. Nisu zabilježene promjene ni razlike u produktivnosti i zadovoljstvu poslom ovisno o mjestu rada – što upućuje na to da su oni koji su se vratili na posao ušli u staru rutinu, a da su se oni koji su nastavili raditi od kuće uspjeli prilagoditi na „novu normalnost“. Jedina zabilježena razlika sukladna je ranije pokazanim podacima: povratak na posao bio je povezan s lakšim usklađivanjem obiteljskih i poslovnih obaveza, dok je kod onih koji su ostali raditi od kuće stupanj miješanja poslovnog i privatnog života ostao jednak. Radu od kuće bolje se prilagođavaju bolje pripremljeni radnici koji imaju dobre informatičke kompetencije i dobre uvjete za rad od kuće. No još važnijim čimbenikom uspješne prilagodbe na rad od kuće pokazalo se uspostavljanje jasne strukture dana, odnosno redovito psihološko odvajanje od posla.
Unatoč velikoj zastupljenosti u medijima, dobiveni podaci pokazuju da je rad od kuće privilegij koji koristi samo manjina ljudi na hrvatskom tržištu rada. Jedno od istraživanja u ovom projektu bilo je i – utječu li zaštitne maske na način na koji komuniciramo s drugim osobama? Rezultati pokazuju da ljudi znatno lošije prepoznaju emocije kada je dio lica pokriven maskom. Kada nema maske, u prosjeku, uspješno prepoznajemo gotovo šest (5,7) emocija od sedam. Kada je lice pokriveno maskom, prepoznajemo prosječno četiri (3,6) emocije. Utjecaj maske varira od emocije do emocije. Najuspješnije su prepoznate iznenađenje, sreća i ljutnja koje gotovo svi uspješno prepoznaju (od 88% do 95% uspješnih prepoznavanja).
S maskom se taj raspon značajno spušta (od 60% do 79%). Najveći pad uspješnosti je utvrđen za gađenje (čak 66% manje uspješnosti) i tugu (40%). Naravno, krajnji stupanj u kojem će maske utjecati na komunikaciju i točno prepoznavanje emocija bit će određen kontekstom i ostalim dostupnim znakovima u pojedinom trenutku. – Stoga je poželjno, u ova „čudna vremena“, uz iskazivanje više verbalnih znakova, naglašavati i ostale neverbalne znakove koji će olakšavati prepoznavanje emocija. Naglasak na drugim znakovima bit će bitniji što je priroda situacije u kojoj se nalazimo ovisnija o točnom prepoznavanju emocija. Zanimanja poput službenika u hitnoj službi čije facijalne ekspresije pomažu pacijentima da se osjećaju ugodnije ili komunikacija s osobama s oštećenjima sluha zahtijevat će veći naglasak na ostalim znakovima kako bismo nadoknadili manjak znakova na koji se inače oslanjamo prilikom prepoznavanja emocija – poručuju istraživači.
