Smrtnost je u Kini nakon Drugog svjetskog rata naglo pala, i to s 20 umrlih na tisuću stanovnika, koliko je bilo 1945. godine, na 9,5 koliko je bilo 1965. Dakle, duboko u eri Mao Ce-tunga. Taj je broj i dodatno padao kako su se približavale 80-e godine prošlog stoljeća, da bi u tom periodu dosegao tek 6 umrlih na tisuću stanovnika godišnje. Paralelno je rasla i prosječna životna dob kineskog stanovništva, s 35 godina na 66 godina 1976. godine.
Također, sam je Mao poticao visok natalitet jer je na male Kineze gledao prvenstveno kao male vojnike. Nikakva politika nataliteta nije dolazila u obzir. Zbog toga je rapidno rastao i broj stanovnika Kine. I to s 540 milijuna 1949. godine na 940 milijuna 1976. godine, da bi 1982. godine dosegao 1,0318 milijardi. No paralelno s ovim snažnim rastom stanovništva Kina je prolazila i temeljite društveno-ekonomske promjene. S agrara se postupno prelazilo na industriju. Veliki porast stanovništva mogao je uvjetovati i nestašicu hrane uz usporenje gospodarskog rasta.
Pogubnija politika od Maove
Tako je Maova politika snažnog demografskog rasta počela prijetiti kontraefektom, siromaštvom. Kako bi se to spriječilo, Kina 1978. godine uvodi natalitetnu politiku jednog djeteta u kojoj se zastupa što kasnije stupanje u brak, broj djece po obitelji ograničava na dvoje, najbolje na jedno. Ali da ta djeca budu zdrava, da se izbjegnu genetski uvjetovane i druge teškoće. U tu je svrhu 1981. godine oformljena i Državna komisija za planiranje koja ima ulogu savjetovati obiteljsko planiranje. No to je uvjetovalo kineski pad nataliteta veći nego bilo gdje u svijetu, što opet nije odvratilo kineske vlasti dodatno uplašene globalnim strahom od prenapučenosti planeta pa počinju i forsirati politiku jednog djeteta.
Video - Gotovo upola manji broj sklopljenih brakova ove godine u Hrvatskoj: Više je građanskih nego crkvenih!
Kao glavnog arhitekta takve politike navodi se ime Song Jiana, istaknutog i vrlo utjecajnog kineskog političara i znanstvenika, jednog od najznačajnijih Kineza nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo je mišljenje bilo da je Kini dovoljno imati 700 milijuna stanovnika. Do takvog je zaključka došao u dodiru sa zapadnim razmišljanjima o budućnosti svijeta koja su podrazumijevala vrlo skoru prenapučenost uz veliku limitiranost hrane i drugih ključnih resursa. Jian je okupio grupu znanstvenika s kojom je izračunao da se politika jednog djeteta mora održati 20 do 40 godina, počevši s 1985., da bi se došlo do tih 700 milijuna, a kada se to dostigne, podići ljestvicu na 2,1 dijete po svakoj Kineskinji.
Kako su njegove projekcije temeljene na trendovima koje je vidio u projekcijama Rimskog kluba, neovisne globalne organizacije osnovane 1968. radi identifikacije, analize te pronalaženja rješenja za najvažnije probleme razvoja čovječanstva, došao je do izračuna da bi Kina u slučaju da nastavi razvoj bez natalitetne politike te dozvoli da Kineskinje i dalje imaju i po troje djece, 2080. godine najmnogoljudnija zemlja imala i četiri milijarde ljudi. Ta je mogućnost preplašila kineski vrh pa na politiku jednog djeteta pristaje i sam Deng Xiaoping. Međutim, već nakon desetak godina vidjelo se da je i takva politika poprilično promašena pa i pogubnija za Kinu od Maove politike nesmetanog rasta populacije. Kineski državni medij China Daily objavio je plan nove petoljetke za period od 2021. do 2025. godine. U tom se planu iznose mjere snažne financijske i ine potpore u ohrabrenju parova da imaju više djece.
– Više inkluzivnih populacijskih politika predstavit će se kako bi se poboljšali natalitet, kvaliteta radne snage i struktura populacije – rekao je Yuan Xin, potpredsjednik Kineske udruge za stanovništvo.
Ovo, zapravo, i nije nešto novo jer su zabrinjavajući demografski trendovi uočeni već 2013. godine, a 2016. Xi Jinpingova vlada odlučila omekšati ograničenja i dozvoliti da obitelji imaju i drugo dijete kako bi se borili sa snažnim porastom starije populacije kao i sve snažnijim smanjenjem broja radno sposobnog stanovništva. Jer, broj je Kineza u dobi od 60 i više godina krajem prošle godine bio 254 milijuna što je iznosilo 18,1 posto populacije. Očekuje se da će taj broj doseći 300 milijuna do 2025. godine, a 400 milijuna do 2035. A to će izazvati snažan pritisak na kineski zdravstveni sustav i na društvenu skrb. Po tim projekcijama broj radno sposobnih Kineza past će za 200 milijuna do 2050. godine.
Dodatan je problem što je unatoč olakšavanju restriktivnih natalitetnih mjera 2016. godine broj rođenih na tisuću stanovnika pao na rekordno niskih 10,48 prošle godine, a 2018. taj je broj bio 10,94. Odnosno, 2016. godine broj je novorođenih bio 17,9 milijuna da bi 2017. još i dodatno pao, na 17,2 milijuna. I onda 2018. još na 15,2 milijuna, s time da su neki gradovi i provincije pali i za 35 posto u natalitetu. Lani je zabilježena i treća godina pada zaredom, na 14,6 milijuna novorođenih. Tamošnji medij Legal Daily iznosi mišljenje da se politika sada mora usmjeravati na rast nataliteta, a ne više na njegovo suzbijanje.
Kineskinje i dalje manje rađaju
– Kako bismo se proaktivno borili sa starenjem populacije, potrebne su hitne mjere za reformu politike obiteljskog planiranja u našoj zemlji te je potrebno liberalizirati natalitetnu politiku – rekao je za taj medij Zheng Bingwen iz Kineske akademije društvenih znanosti.
Inače, ova visoka kineska znanstvena ustanova početkom ove godine objavila je izvještaj u kojem podvlači kako je politika jednog djeteta možda i postigla cilj, ali je otvorila cijeli niz izazova. I tu se ističe kako pad nataliteta u kombinaciji s produljenim očekivanim trajanjem života može značiti da će ubrzo biti premalo radnika koji će moći uzdržavati sve stariju populaciju. Njihova je procjena da će ti problemi početi već 2027. godine, no ima i onih koji smatraju da će oni početi i ranije ako već i nisu.
Jer, prosječan je broj novorođenih po svakoj Kineskinji sada 1,6 iako se i taj broj često dovodi u pitanje. Navedene brojke koje zapadni mediji vole citirati u čestim analizama kineske natalitetne politike službena su kineska statistika, no da ona zna biti dvojbena, vidjeli smo i na primjeru ove pandemije. Yi Fuxian, profesor na američkom Sveučilištu Wisconsin-Madison, za The New York Times tvrdi da je prava brojka 1,18 prosječno u periodu između 2010. i 2018. godine. Mogući razlozi za sniženi natalitet ne moraju biti nužno biti vladine politike, već i razvoj koji otvara više mogućnosti za žene, ali i veći ekonomski pritisak na stanovništvo, poput porasta cijene obrazovanja ili stambenog prostora, pa postaje problem imati i jedno dijete, a kamoli dvoje. Čini se da kineska ekonomija koje se svi boje ima i Ahilovu petu, manje radno sposobnog stanovništva, a više umirovljenika. Gotovo kao u Hrvatskoj.
Kinezi ce uvest Filipince , sj. Korejce , Mongole , Tajlandane Burmance , Vijetnamce , i dtuge kosooke narode iz indokine i okolice , natalitet se vise ni novcem ne moze podici , sve zemlje kad dođu na odredeni razvoj , pocinju izumirat , osim Irske naravno , ali ona je duboko katolicka zemlja u kojoj je do juce abortus bio zabranjen a puno djece potpuno normalno