Singlom “Što ti dadoh” Zdravko Čolić najavio je novi, četrnaesti studijski album zapaljiva naslova “Vatra i barut” na kojemu najveći balkanski šarmer pjeva 12 pjesama od kojih je sam uglazbio devet. Većinu tekstova potpisuju Momčilo Bajagić Bajaga i Marina Tucaković uz Čolićevo učešće, produkciju i aranžmane radio je provjereni Zdravkov suradnički tandem Voja Aralica i Nikša Bratoš, a kao suradnici prvi put se pojavljuju autori iz Zagreba i Sarajeva. U ekskluzivnom intervjuu 62-godišnji glazbenik govori o zvuku novog albuma i koncertima u Hrvatskoj, o tome zašto se veseli budućnosti, kako se nosi s ljubomornim muževima obožavateljica, koji je najbizarniji trač koji je čuo o sebi te otkriva, kao džentlmen stare škole, kako bi se muškarci trebali odnositi prema ženama.
:: Po čemu se “Vatra i barut” razlikuje od vaših prethodnih albuma?
Malo se razlikuje u konceptu tretiranja etno zvuka, i to kroz pjesme “Vatra i barut” i “Sarajevo”. Imam troje novih kantautora, Antoniju Šolu (“Što ti dadoh”) i Brunu Kovačića (“Samo pričaj”) iz Zagreba te Mayu Sar iz Sarajeva s pjesmom “Zar se nismo shvatili”. Gost na albumu je Vlatko Stefanovski koji je svojim gitarskim bravurama obojio naslovnu “Vatra i barut” i pjesmu “Zar se nismo shvatili”.
:: Recite nešto o koncertima u Hrvatskoj, kada i u kojim gradovima planirate nastupiti?
Rado bih nastupao ondje gde sam i prije bio – u Rijeci, Zadru, Varaždinu, Osijeku, Splitu i, naravno, u Zagrebu gdje sam uvijek promovirao koncertom novi album na početku turneje. Bilo bi zanimljivo da nastupim i u nekom gradu u kojem dosad nisam nastupio, a volim i ljetne nastupe i svirke u Istri. Koncerti će početi u travnju i radujem im se!
:: Znam da volite ljeti odmarati se negdje na moru, a što je sa zimovanjima?
Nisam skijaš, ali volim skijaško trčanje. Zavolio sam ga još od Olimpijskih igara u Sarajevu i počeo sam se baviti tim sportom na Igmanu, a odem i na staze u Švicarskoj i Austriji, gdje se zateknem na odmoru. Skijaško trčanje je kod nas manje popularno, ali je jako zastupljeno u nordijskim zemljama. Otkrit ću vam da mi je sanjkanje najdraže, kao mali imao sam sanjke s jakim i dobrim metalnim dijelom i bile su najbrže.
:: Ljetos ste u intervjuu otkrili da biste voljeli da vaše kćeri, dvanaestogodišnja Una i sedmogodišnja Lara, dobiju osnovno glazbeno obrazovanje i nauče svirati klavir ili gitaru; jesu li u međuvremenu počele svirati neki instrument?
Zasad još nisu; za mlađu ima vremena, a starija je više za sport. Polako bih im to morao nametnuti kao jednu od obveza. No kako obje uz školu već imaju dovoljno obveza, ne pritišćem ih, ali nadam se da će im se to nekako samo nametnuti i uvući u život.
:: S kime ste se od glazbenika družili tijekom karijere i kako su izgledala vaša druženja?
Prijatelj sam s mnogim kolegama srednje garde, ali i s mlađima. Najviše sam vezan uz moju sarajevsku raju i muzičare kao što su Goran Bregović, Kemal Monteno, pokojni Davorin Popović i Bodo Kovačević, te Slobodan Vujović koji je sa mnom bio kompozitor i vođa grupe Ambasadori, a danas živi na Krku. Kasnije sam se družio i s Kornelijem Kovačem koji je bio u Sarajevu pa je otišao u Beograd. S njima sam proveo ključne trenutke, radili smo zajedno, surađivali na albumima, pisali pjesme, ali oni su bili i moji prijatelji.
To su bili susreti od kafića do restoranskih tuluma. Sjećam se čuvenih zimskih noći na Jahorini pored kamina, Haris Džinović je tamo pjevao. Jahorina je u to vrijeme bila jedan od rijetkih skijaških centara gdje se u jednom hotelu okupljala ekipa iz cijele bivše države.
Pamtim i divne festivalske noći i druženja poslije Opatijskog i Zagrebačkog festivala, Beogradskog proljeća i, naravno, Šlagera sezone. Bio je običaj da se poslije festivala okupimo u nekom klubu ili restoranu i zapjevamo uz neki mali sastav ili tamburaše i ostanemo do jutra.
:: Kažete da ste “kafanski” čovjek, a u kavanama se uz piće često vode i zanimljivi i dugi razgovori. Sjećate li se s kime ste vodili najdulji razgovor?
Za vrijeme rata u BiH, sjedio sam u Zürichu s prijateljem Ademirom iz Sarajeva i dotakli smo se svih životnih tema. Imao sam novogodišnji nastup na koji sam otišao nakon cijelog dana provedenog u razgovoru s njim, a on je tri dana ležao kod kuće poslije toga! Ademir je nekada držao restoran u Sarajevu i bilo je mnogo “zaglavljivanja” i priča.
Kako nisam dugo bio u takvom ambijentu i kako je slučajnost htjela da se sretnemo, umjesto da samo popijemo kavu, cijeli dan smo se družili i evocirali uspomene. Bile su ratne godine i emocije su bile naglašenije. Ja sam otišao na nastup, a kada sam ga poslije zvao, njegova žena, inače Splićanka, rekla mi je: “Jao, Čolo, on leži već dva dana, ne može se oporaviti”, i oboje smo prasnuli u smijeh! Ja sam tada očigledno mnogo bolje prošao.
:: Postoji li neki trač koji ste čuli o sebi koji vas je povrijedio ili dobro nasmijao?
Na tračeve se nikad nisam obazirao. Ima jedna priča koju Kemal Monteno često priča, iz vremena kad smo bili na početku karijere. Pjesme su nam već bile festivalski hitovi, turneja je bila po Makedoniji i u jednom trenu zaustavili smo auto da malo protegnemo noge, pored nekih njiva uz cestu na kojima su ljudi radili. Kemal i ja nismo znali da je procurio trač da sam ja stradao u nesreći. U jednom trenu, kada su nas primijetili i prepoznali, seljaci su počeli trčati i vikati: “Evo ga, živ je, živ je, nije stradao!” To je bio trač koji se proširio u jednom danu i dok ga nisam demantirao svi su mislili da je istina, a turneja je bila u tijeku i ljudi nisu vjerovali da ćemo doći u grad u kojem smo trebali nastupiti.
:: Jeste li imali problema s ljubomornim muževima i partnerima vaših obožavateljica?
Svašta se događalo na nastupima i putovanjima, no mnogo je bitnije da i danas znam sresti žene koje su dolazile na moje koncerte, a i dalje osjećaju neku simpatiju prema meni u glazbenom i ljudskom smislu. I onda ta žena sjedi sa svojim mužem i prisjeća se vremena kada je ona bila moj fan i dolazila na koncerte, a njezin je muž bio ljubomoran. Više sam bio sudionik takvih varijanti i prisjećanja na ljubomorne muževe.
:: Tipičan ste kavalir stare škole kakvih je danas sve manje. Mislite li da džentlmeni, da se malo našalimo, izumiru? Što biste savjetovali mladim muškarcima, kako se trebaju odnositi prema ženama?
Uvijek se prema ženi treba ophoditi s poštovanjem i biti galantan, ni besparica ni ekonomska kriza nikada ne smiju utjecati na odnos prema ženi. Ta galantnost ima svoj šarm, a ja je nosim iz bosanske sredine u kojoj sam odrastao i gdje je žena uvijek bila poštovana.
Galantnost se kod mene ogleda u pažnji kroz cvijeće i neki poklon ili u druženju u restoranu gdje muškarac mora biti dostojanstven i platiti račun, a ne se voditi zapadnim sistemom da svatko plaća svoj račun! Danas su mladi malo drukčiji, ali to ima veze i s vremenom u kojem živimo. Žene su samostalnije, rade i zarađuju i ne dopuštaju da netko drugi plati za njih jer to možda onda nosi i neke druge reperkusije.
:: Horoskopski znak Blizanaca dijelite sa još nekim slavnim seks-simbolima, Angelinom Jolie, Marilyn Monroe i Johnnyjem Deppom, laska li vam to? Kad smo kod slavnih, imate li ili ste imali idole i uzore?
Vjernik sam, ali ne odlazim često u crkvu. Kod mene je više duhovnosti, a manje rituala
Nisam nikada bio previše idolopoklonik, jedino kasnije kad su se pojavili Beatlesi i Rolling Stonesi, bio sam vezan uz njih. A pogotovu uz Elvisa Presleya čije sam filmove gledao i po nekoliko puta dnevno da bih naučio pjevati sve njegove pjesme. A što se tiče horoskopskog znaka, Blizanac je lepršav, a u mojem slučaju to znači da uz dvije ličnosti u sebi imam i treću, podznak Škorpiona. Nas troje se nekad dobro slažemo, a nekad i ne. Ne zna se tko kada vuče na svoju stranu! Blizanac je mladalački znak i ima sposobnost da vrlo lako prevladava probleme. Pa se kod mene pesimizam vrlo brzo pretvara u optimizam.
:: Već je neko vrijeme kod nas recesija i ekonomska kriza, jeste li ih i vi osjetili? Jeste li se morali odreći nekog luksuza ili, kako se to kaže, stegnuti remen kako biste preživjeli od prvog do prvog u mjesecu?
Kriza je pogotovu pogodila kulturu i umjetnost, pa i ovaj estradno-kulturni dio. Mislim da je estrada time najmanje pogođena jer je u svim ekonomskim krizama uvijek bilo igara i pjesme. Ali, s druge strane, manje je koncerata, ulaznice se slabije prodaju i manje je sponzora. I ja sam, kao i svi, smanjio svoje troškove, prilagođavam se vremenu u kojem živimo.
:: Jeste li nostalgični kada se sjetite bivše države? I što vas veseli kad je riječ o budućnosti?
Sedamdesete i osamdesete bile su zlatne godine za mnoge privrednike, za turizam, ne samo u ovom podneblju već i u cijeloj Europi. Bilo je novca u izobilju. Nakon svega što se dogodilo, možda i nije loše da svatko ima svoju državu pa se sada iz početka grade novi odnosi na ekonomskoj bazi, a ne na neiskrenom bratstvu i jedinstvu, jer se u takvim odnosima uvijek netko smatrao oštećenim. Znamo kako je došlo do sukoba i nesretnog rata. Mislim da će za pet do deset godina regija prosperirati i da ćemo biti upućeni jedni na druge mnogo više nego što je to itko mogao i pretpostaviti prije desetak godina. Očekujem da će nam u budućnosti biti mnogo bolje nego što nam je nekad bilo. Mislim da će Europska unija surađivati i sa zemljama u okruženju, da će svi u EU imati punopravnu šansu. Tko radi, moći će i zaraditi i kriza će proći. Kao ekonomist, smatram da će još sljedećih nekoliko godina biti teže u cijeloj regiji, bez obzira na to što je Hrvatska u EU, ali potom će doći bolje razdoblje i naši će narodi biti upućeni jedni na druge. Ekonomski prostor u regiji nije malen i može funkcionirati odlično u kulturnom, sportskom i svakom drugom pogledu.
:: U Hrvatskoj je u prosincu prošao referendum o braku. Smatrate li da je brak isključivo zajednica muškarca i žene?
Moj je stav da brak može biti sklopljen samo između muškarca i žene, a nečije sklonosti i to kako ljudi žele živjeti, njihovo su osobno pravo. Kad govorimo o braku, to je nešto što je priroda tako napravila i Crkva na neki način zapečatila svojim stavom. I svaki imalo religiozan i duhovan čovjek mora to poštovati i imati na umu.
:: Jeste li vjernik i prakticirate li svoju vjeru?
Vjernik sam, ali ne prakticiram vjeru ritualnim odlaženjem često u crkvu. Kozmopolitski sam čovjek koji poštuje sve religije, odlazim i u džamije, katoličke i pravoslavne crkve, sinagoge, a volio bih posjetiti i neke hinduističke hramove, nadam se u Indiji. U Sarajevu, gdje sam odrastao, uvijek sam bio okružen ljudima različitih nacionalnosti i vjera i moja obitelj i ja uvijek smo čestitali drugima njihove crkvene praznike, Božić, Uskrs, Bajram, i primali čestitke.
Svaki čovjek u sebi nosi duhovnost, može se sam prekrižiti i pomoliti, ne mora imati posrednika i ići svaki put u crkvu. Kod mene je više duhovnosti, a manje rituala. U socijalizmu i komunizmu vjerski blagdani manje su se slavili nego danas, ali sjećam se da smo uvijek išli na katoličku Badnju večer u katoličku crkvu u centru Sarajeva gdje su orgulje svirale divnu glazbu i tu bi se okupio cijeli grad, nije bilo važno jeste li židov, pravoslavac, katolik, musliman. Katolička je crkva Badnjak i Božić u Sarajevu uvijek svečano obilježavala.
:: Postoje li osobe iz hrvatskog javnog života koje poštujete ili im se divite?
Naravno, od Miroslava Krleže do sjajnih hrvatskih glumaca i glazbenika kao što su Arsen Dedić, Tereza Kesovija, Oliver Dragojević, Rade Šerbedžija, pokojni Boris Dvornik kojeg sam volio i često se s njime družio u Splitu, do Gibonnija, da ne nabrajam dalje... Oni su obilježili našu regionalnu kulturnu i estradnu scenu na svjetskoj razini.
što izvlačite ovog izblajhanog fosilnog regionca iz naftalina ?