Subota 20. srpnja
Stier, Milošević i Kovač mogli bi biti i izbačeni
Davor Ivo Stier i još jedan član HDZ-a s dva imena, Ivan Domagoj Milošević, sklopili su sporazum i zajedno, timski idu na izbore za stranačkog predsjednika, a pregovaraju i s Mirom Kovačom – piše Večernjak, a za njim i drugi mediji. Stier i Kovač imali su priliku, kad ih je smijenio s dužnosti, srušiti Plenkovića s dva svoja glasa, i možda još ponekim, u Hrvatskom saboru, ali nisu imali hrabrosti ili su procijenili da je bolje čekati. To im je čekanje išlo na ruku jer se Plenković ustrajno otklanjao od konzervativnih članova i birača HDZ-a i sve se više isticao svojim uljuđenim despotizmom. Ako Stier, Milošević i Kovač ne uspiju pa Plenković bude ponovno izabran za predsjednika HDZ-a, bit će to dokaz da ostvaruje svoj naum i stranku skreće ulijevo. A ako uspiju, vjerojatno će vrlo brzo Plenković postati najomraženiji predsjednik u povijesti najveće stranke. Ali u oba slučaja HDZ bi se mogao razjediniti i oslabjeti. No ako Plenković kao najvažniji zadatak ističe stabilnost stranke, moglo bi se dogoditi da i Stiera i Miloševića i Kovača, uz pomoć Jandrokovića, Reinera i sličnih, iz HDZ-a izbaci, što bi bilo u stilu jednoumlja koje ga je u mladosti politički formiralo.
Nedjelja 21. srpnja
U Hrvatskoj gladuje više od dvadeset tisuća djece!
Sjećate li se Ivića Pašalića, koji je kao nitko sumnjičen da štiti nepodopštine povezane s politikom, pa ipak, on će gromoglasno najaviti borbu protiv mafiokracije. Iz stranke ga je uklonio Ivo Sanader, poznat po “odlučnoj” zaštiti nacionalnih interesa, kao što je proglašenje gospodarskog pojasa na Jadranu, kojeg se na vlasti odlučno odrekao, ili po zaštiti generala koje je na vlasti progonio. Plenkovićeva Vlada u mnogim područjima donosi “mjere” dok u svim tim područjima padamo na dno ljestvica EU. Pogotovo “vodi brigu” o demografiji, a jedna od “mjera” bili su i blaži kriteriji za dječji doplatak. Planiralo se da se za 100.000 poveća broj obitelji i za 150.000 broj djece koja će dobivati taj doplatak, no broj se obitelji povećao za samo 19.000, a broj djece za 40.000!!! Godine 2008. doplatak je primalo 231.085 obitelji za 442.800 djece, a deset godina poslije, lani, 132.531 obitelj za 256.715 djece. I to iz razloga koji je najljenijem mozgu mogao biti jasan – plaće su u tom vremenu narasle 25 posto, a imovinski cenzus za dječji doplatak nije se mijenjao. Ovoj se “brizi” za obitelji i potomstvo može dodati još jedan ures ove vlasti – u Hrvatskoj gladuje više od 20.000 djece!
Ponedjeljak 22. srpnja
Nema razloga BiH zvati ‘prijateljskom zemljom’
Milorad Dodik neće propustiti nijednu prigodu da govori o negdašnjem i današnjem ustaštvu, pa je po tome izrazit primjer srpskog “rodoljublja”. Ali ako su mu danas Hrvati ustaše, sutra će mu biti saveznici u BiH, što bosanskohercegovački Hrvati, a i Hrvati u Hrvatskoj, objeručke prihvaćaju, kao sada kad se odlučno i djelotvorno vetom usprotivio “hrvatskom” i bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću i Šefiku Džaferoviću koji su htjeli pokrenuti spor s Hrvatskom zbog gradnje Pelješkog mosta. Taj veto potvrđen je dvotrećinskom većinom glasova Narodne skupštine Republike Srpske. Pokušaj Komšića i Džaferovića još je jedan dokaz da bošnjačko političko vodstvo, uz koje se Komšić potvrđuje kao “pobosnica gori od Bošnjaka”, ustrajan neprijatelji i hrvatskog naroda u BiH i Hrvatske. To bi napokon trebala reći i hrvatska vlast te više BiH ne nazivati “prijateljskom zemljom” i ne zagovarati njezin ulazak u EU. Naravno, u nacionalnom je hrvatskom interesu ne odbacivati Dodikovo protivljenje Bošnjacima, ali skidati gaće i Bošnjacima i EU i Amerikancima i spasti samo na Dodikovu potporu – “ustaša” nije dostojno.
Utorak 23. srpnja
Dosljednost predsjednice, a ne iskupljivanje
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović meta je ljevičara nakon što je poduprla Ivana Penavu, gradonačelnika Vukovara, čiji građani “već više od četvrt stoljeća trpe nepravdu nastalu neobjašnjivo sporim i neefikasnim djelovanjem institucija”. Te odobrava protivljenje Ustavnom sudu, te je to učinila stoga što “mora ograničiti popularnost Miroslava Škore, a to može samo njemu zdesna”, te se okreće od “oslabljenog” i rekonstrukcijom Vlade “načetog premijera” itd. U jednom razgovoru nakon smjene Mate Radeljića predsjednica je istaknula da ona ne mijenja svoju politiku, što se vidi i u ovom slučaju, jer je isto izrekla i prošle godine. Prema tome, njezin stav o Vukovaru nije iznenađenje, nego dosljednost. Za dio desnice ta dosljednost, koja traje od početka samostalne Hrvatske, pala je u sjenu njezine izjave da je pogriješila kad je pozdrav “za dom spremni” opravdavala kao povijesni hrvatski pozdrav premda je u pravu jer povijesni nije. I ljevica i ekstremni dio desnice potporu predsjednice Penavi protumačit će kao iskupljivanje zbog te izjave i sličnih marginalnosti, i dok je jedni ne podnose zbog gotovo tri desetljeća odanosti domovini, drugi bi ta desetljeća precrtali.
Srijeda 24. srpnja
Pupovčev uzaludni vapaj za starim vremenima
Vođa Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac kaže: “Ali nemamo iluzija – postoje grupacije koje Hrvatsku žele zadržati u nekoj vrsti ratnog stanja. Kad imate takvo stanje, onda uvijek nađete nekoga tko će biti dežurni ili trajni neprijatelj. Tako se to u Vukovaru dogodilo s ćirilicom i sa Srbima. Dok se to ne promijeni u samoj percepciji hrvatske većine, dok se ne vidi koliko je to ograničenje za demokraciju u Hrvatskoj – to ni SDSS, ni ja, ni Srbi u Hrvatskoj ne mogu promijeniti.” Ma kakva “percepcija hrvatske većine”! U ovoj buci oko Vukovara, Ustavnog suda i Penave trebalo bi čuti tihi glas razuma i stvarnosti koji kaže da “hrvatsku većinu”, pogođenu i obuzetu sve težom egzistencijom te teme dotiču tek kad iskrsnu u javnosti. I da Srbi Hrvatima ni izdaleka nisu važni onoliko koliko sami misle. Prvo, čine beznačajnu manjinu u Hrvatskoj, u političkom, gospodarskom i društvenom životu gotovo ih nema, osim Pupovca i njegovih drugova koji, kako reče Aralica, samo glume negdašnju moć Srba koji su drmali Partijom, politikom, privredom, vojskom, policijom, Udbom... Pozivanje na red “hrvatske većine” uzaludni je vapaj za starim vremenima i bio bi uvredljiv da nije komičan.
Četvrtak 25. srpnja
Kad se osuđenik prometne u tužitelja
Premda su protiv njega podnesene nove optužnice, a osuđen je na šest godina zatvora i u bijegu je od pravosuđa, Zdravko Mamić iz BiH može optužiti bilo koga u Hrvatskoj za bilo kakvo nedjelo, čemu će mediji dati prvorazrednu važnost. Nije on više optuženik i osuđenik, nego tužitelj čije su optužbe uvjerljivije nego one što se podižu protiv njega. Kad iz nekog državnog odvjetništva u Hrvatskoj dođe vijest o novoj optužbi protiv Mamića, do nje nitko ne drži jer mu nitko ništa ne može. Ali kad Mamić optuži predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske Đuru Sessu da je korumpiran i pokvaren, Hrvatska mu, sudeći po odjeku u medijima, vjeruje, a sam Sessa panično se brani. Hrvatska država nema autoriteta, njezina uloga se izokrenula, ona više ne upravlja samom sobom pa njome može upravljati prijestupnik kojeg je sama takvim obilježila i osudila. Njezin vrhovni sudac ne sudi osuđenome, nego osuđeni sudi vrhovnom sucu. Ta izokrenutost nije slučajna, posljedica je višedesetljetnog urušavanja autoriteta države od Tuđmanove smrti do danas. Za Račana, Budišu, Mesića, Sanadera Milanovića, Plenkovića... teret države je bio pretežak pa su je predali Europskoj uniji i korupciji... I Zdravku Mamiću.
Petak 26. srpnja
Mitovi o turizmu grade apartmane koji su prazni
Ne prestaju se sudarati tvrdnje da je ova turistička sezona katastrofalna i utješna protumišljenja da je sezona dobra i da se loš dojam stvara zbog nepopunjenosti novosagrađenih apartmana na Jadranu kojih ima više nego ikad. Turizam je bio i ostao mit koji je stvoren iz mnoštva zabluda – nije istina da smo “najljepša zemlja na svijetu”, da “imamo ono što nitko nema”, da u Hrvatsku hrle velika svjetska imena iz različitih društvenih elita itd. Najveća je nevolja što je zahvaljujući tome mitu država “nagovarala”, poticala ljude na gradnju apartmana dok istodobno nije stvarala uvjete da ulažu u neke druge djelatnosti. I, naravno, zasluge za uspjehe u turizmu propisivala je sebi, premda nije zaslužna ni za sunce, ni za more, ni prirodne ljepote. Što sada kada nemaju gostiju i zarade vlasnicima novih apartmana mogu reći Vlada i ministar turizma Cappelli, koji ih je neumorno cijelu godinu ohrabrivao na investicije, pa im sada stežu vrat banke u kojima su se zadužili i koje ne žele ni čuti za odgodu otplate zajmova? Ne samo da ne zna kako protiv neimaštine nego je vlast i dodatno proizvodi.
Država ima autoriteta onoliko koliko i likovi koji su zaposjeli njene institucije.