Kad ste posljednji put vidjeli da saborski zastupnici, kao izabrani predstavnici naroda, što je uloga bitno drukčija od statusa poslušnika svojih stranaka, napišu i izglasaju zakonsku inicijativu koja ide izravno protiv ključne politike aktualne Vlade?
Kad ste posljednji put vidjeli da se neki običan građanin, frustriran sporošću zdravstvenih ili bilo kojih drugih usluga koje bi mu država trebala osigurati u zamjenu za porez koji mu je naplatila, istrese na premijera nakon što ga je slučajno susreo na hodniku ili na ulici; i da premijer to stoički otrpi, što je ponašanje suprotno od bježanja ili prepuštanja svojim tjelohraniteljima da uklone čovjeka iz vidokruga? U Hrvatskoj odgovori na ta i takva pitanja uglavnom glase: nikad.
U Velikoj Britaniji upravo se to dogodilo proteklih dana i tjedana, i ti nas događaji podsjećaju da, unatoč srozavanju koje je prouzročio referendum o Brexitu, demokracija u toj zemlji možda jest uzdrmana, možda izaziva sumnje u ljudima i strah da umire laganom smrću, ali zapravo funkcionira jako dobro.
I jučerašnja, povijesna presuda Vrhovnog suda Ujedinjene Kraljevine predstavlja veliku pobjedu demokracije i vladavine prava, jer potvrđuje da ni vlada ni premijer nisu iznad zakona i iznad nepisanog ustava. U vrtlogu Brexita, u mandatu premijera Borisa Johnsona, demokracija je napadnuta, ali demokracija uzvraća udarac, onako kako to najbolje zna, prema proceduri.
I po takvim se detaljima mjeri zdravlje demokracije: je li parlament zaista parlament ili glumi da je parlament; jesu li suci zaista neovisni, a vladavina prava zaista snažna; služi li premijer zaista građanima ili samo svake četiri godine odglumi da sluša što mu građani imaju za reći… Hrvatska je mlada država i mlada demokracija, koja bi, da se radi o gradilištu, zaslužila natpise koji nas upozoravaju i uvijek iznova prisjećaju: “radovi u tijeku”.
I baš zato je dobro uvijek osvrtati se i oko sebe, pa pogledati najbolje prakse u razvijenijima od nas. Upirati prstom, ne zbog destruktivnog kriticizma i traženja krivca kao sporta u kojemu je to traženje samo sebi cilj, nego upirati prstom u primjere koji bi se dali preslikati i reći: eto, tako to izgleda. Britanci nisu baš u naponu snage i političke sofisticiranosti, pa možda ovaj argument čudno zvuči.
Uostalom, i ta priča o jednom građaninu koji je sreo premijera Borisa Johnsona na bolničkom hodniku dobila je jedan ružan zaokret, kada se hrpa drugih građana na društvenim mrežama počela obračunavati s novinarkom BBC-a koja je o tome izvještavala. Žena je profesionalno radila svoj posao, a nezadovoljnici su se sjatili na nju tražeći da je BBC najuri s posla. I ta reakcija dočarava koliko su novinari, koji su inače također dio zdrave demokracije, danas pod udarom i koliko se novinarski rad sve manje cijeni, a sve više ismijava i demonizira, pa i u najrazvijenijim državama demokratskog zapada. Ali, u čitavom tom vrtlogu Brexita zasad se ipak pokazuje kako demokracija funkcionira.
Presuda britanskog Vrhovnog suda zaključuje da je Johnsonov savjet Kraljici o privremenoj suspenziji parlamenta bio nezakonit jer je, bez razumna opravdanja, imao učinak sprječavanja parlamenta u obavljanju njegovih ustavnih dužnosti. Kao što je ova kolumna već pisala početkom rujna, kad se odluka o suspenziji dogodila i kad su neki komentatori stali objašnjavati da je to potpuno normalna procedura: nije problem u posezanju za tom procedurom kratke suspenzije britanskog parlamenta prije Kraljičina govora, problem je u zloupotrebi te procedure. Jučerašnja presuda koja to potvrđuje ulazi u povijest kao presudan trenutak u povijesti britanske parlamentarne demokracije.
Jedanaestero vrhovnih sudaca jednoglasno je proglasilo: učinak premijerova poteza na temelje naše demokracije bio je ekstreman. Potrebne su snažne institucije i hrabri građani da se dogodi takva presuda o tako važnoj stvari, o kojoj ovisi sudbina države, naroda i generacija koje tek dolaze. Parlament kojeg je premijer pokušao “ugasiti” ustao je na noge i okrenuo se protiv premijera.
Za takvo što je potrebno nešto više političkog integriteta od onoga kakvog vidimo kod nas u Saboru. I, treći primjer, neki građanin slučajno susretne premijera i održi mu lekciju, od koje premijer ne pokušava niti može pobjeći, unatoč moći i zaštiti koju uživa. I za to su nužni neki sastojci koji se ne pojavljuju sami od sebe, niti se pojavljuju u tolikom nizu drugih država.
...britanska demokracija funkcionira...(?) Narod je izglasao. brexit a na parlamentu je da to sprovede. Dakle , vlada UK je sklopila sporazum o razvodu sa EU i to stavila pred parlament, koji je 3 puta to odbacio, ali je donio poseban zakon kojim se zabranjuje razvod bez sporazuma? To više nije pitanje demokracije, nego zdravog razuma. Ukratko, ispada da UK parlament odbija da sprovede demokratsku odluku naroda o razvodu sa EU, nego odlučuje da UK ostaje u EU, i to VL i mnogi drugi svjetski mediji proglašavaju uspjehom demokracije. Pa ako je to uspjeh, što je onda po definiciji neuspjeh.