Željka Markić, poduzetnica i bivša novinarka, hrvatskoj javnosti najpoznatija je po građanskim inicijativama i svome konzervativnom aktivizmu. Kao članica građanske inicijative U ime obitelji prikupila je gotovo 750 tisuća potpisa za referendum o braku, a za nedavnu inicijativu Hod za život, koja se protivi pobačaju, imala je u hrvatskoj javnosti veliku podršku, ali i osporavanja. Željka Markić najpoznatija je članica u organizacijskom odboru Hoda za život.
Prema nekim medijima, Jelačić-plac je 21. svibnja izgledao kao bojište, no skup Hod za život zapravo je prošao mirno?
Da. U Hodu je pod geslom “Za život, obitelj i Hrvatsku” sudjelovalo više od 15.000 ljudi. To je najveći takav događaj koji je organizirala jedna civilna inicijativa u Hrvatskoj. Atmosfera je bila fenomenalna – uglavnom mladi, obitelji s malom djecom, pjevalo se, skandiralo, prenosilo jasnu poruku da volimo Hrvatsku, da želimo ovdje podizati naše obitelji i djecu i da očekujemo konkretne društvene i ekonomske mjere koje će to poduprijeti. Većina medija je krivotvorila tu – na fotografijama i snimkama – jasno vidljivu stvarnost. Prvo su umanjivali broj sudionika, onda su preimenovali Hod za život u prosvjed za zabranu pobačaja da bi na kraju najveći dio vremena pričali o djevojci koja je, prema vlastitom priznanju, zaustavila povorku od 15.000 ljudi zato što “nije mogla izdržati da prolaze pokraj nje kao da je nema i pjevaju”.
Je li vas iznenadio broj sudionika Hoda za život?
Ne, nije. U Hrvatskoj ima jako puno mladih, visokoobrazovanih ljudi kojima su život i obitelj jako važni. I dok većina medija stalno piše o onima koji žele otići iz Hrvatske, ovi bi ljudi mogli naći posao u inozemstvu kad se sjete – ali ne žele. To je bila i jedna od glavnih poruka Hoda za život – želimo ovdje, u Hrvatskoj živjeti i podizati svoju djecu i očekujemo konkretne ekonomske mjere kojima će se omogućiti parovima koji žele imati djecu da ih imaju. Istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj parovi imaju manje djece nego što žele. Uglavnom za to navode ekonomske razloge. Mi očekujemo da država kroz npr. povlaštene kamate za stambene kredite omogući mladim obiteljima kupnju prve nekretnine, da se ženama omogući fleksibilnije radno vrijeme, da se osigura dovoljno mjesta u vrtićima, da žene primaju punu plaću svih 12 odnosno 16 mjeseci rodiljskog dopusta... Sudionici Hoda za život su ljudi uronjeni u hrvatsku stvarnost – koji poznaju brojne probleme u Hrvatskoj, ali ne odustaju od zemlje za čiju su slobodu njihovi očevi i drugi branitelji platili tako visoku cijenu.
Agresivnost vaših protivnika koji su uime tolerancije postali netolerantni također je bila vidljiva?
Bilo je ružno vidjeti žene s podignutim srednjim prstom prema povorci punoj djece. Bilo je ružno vidjeti natpis koji zagovara eugeniku, kao da smo u nacističkoj Njemačkoj: „Od nataliteta je važnija kvaliteta“, slušati psovke i uvrede upućene ljudima koji miroljubivim hodom iskazuju svoje stavove. I bilo je žalosno u takvom okruženju vidjeti SDP-ove saborske zastupnike koji svojim prisustvom podržavaju, pa i kreiraju medijsko huškanje javnosti na svoje neistomišljenike.
Ipak, medicinski gledano, postoje slučajevi kad je prekid trudnoće nužan?
Pobačaj je, medicinski gledano, vrlo složena tema, to svaki liječnik nauči na drugoj godini medicine, na predmetu koji se zove embriologija. Treba joj posvetiti više prostora od ovoga koji sada imamo. Ali, da vam ne ostanem dužna odgovor – u svim državama EU, bez obzira na to u kojoj mjeri zakon štiti život djeteta od začeća – pobačaj je zakonit u slučaju kad je ugrožen život majke.
Vode se žestoke rasprave o tome kada počinje život?
Moderna znanost potpuno je jasna: život svakog od nas počinje spajanjem jajne stanice majke i spermija oca. Kod začeća je određen spol, visina, boja očiju i kose, muzikalnost, smisao za sport i sve druge značajke čovjeka sadržane u 23 kromosoma koja kod začeća dobiva od svog oca i 23 kromosoma koja dobiva od svoje majke. Svakome od nas srce je počelo kucati u 3. tjednu nakon začeća – kad naše majke još uopće nisu znale da su trudne. Važno je u demokratskom društvu osigurati da ove činjenice budu javno dostupne. Nedopustivo je da žena ode na pobačaj misleći da se radi o “čišćenju hrpe stanica”.
Predsjednik Tuđman, podsjetimo, nije se protivio pravu na pobačaj?
Osobno ne znam puno o stavovima predsjednika Tuđmana glede pobačaja, čak mislim da on o tome nikada nije javno govorio. Međutim, ako je vjerovati informacijama iznesenim u vašoj knjizi “Tuđman izbliza”, koju doživljavam kao vrlo zanimljivu i originalnu, predsjednik Tuđman bio je za moderniji zakon o pobačaju, koji bi povećao zaštitu i žena i nerođene djece. Zakon o pobačaju koji je danas na snazi je iz 1978., donio ga je totalitarni komunistički režim u Jugoslaviji, državi koja ne postoji već 26 godina. U 40 godina, koliko je zakon koji spominjete star, medicina je jako napredovala – pa je danas prva fotografija svakog djeteta upravo njegova ultrazvučna snimka.
Kako u sadašnjoj ekonomskoj situaciji i „diktaturi“ liberalnih medija promovirati ideje za koje se vi zalažete?
Žene i mlade obitelji s djecom danas su najdiskriminiranije skupine u Hrvatskoj. Na tržištu rada diskriminirane su najviše žene koje imaju ili žele imati djecu. I to je nedopustivo. Više od 70% pritužbi vezanih za diskriminaciju žena podnose trudnice ili majke. Istraživanja pokazuju da više od 20% žena kad kažu svom poslodavcu da su trudne, dobivaju otkaz, a više od 30% se vraća nakon rodiljskog dopusta na slabije plaćeno radno mjesto za koje su prekvalificirane. Mi tražimo da s to promijeni – da se društveno prizna da djeca nisu samo najveća ljubav i sreća svojih roditelja, već da predstavljaju dobro za cijelo društvo pa, ako hoćete, i lako izračunljivo ekonomsko dobro za Hrvatsku.
Kakvu biste vi ideju za pronatalitetnu politiku predložili Vladi RH?
Hrvatska nema ni obiteljsku ni populacijsku politiku. Niti ju je ikad imala. Bilo je dobrih mjera, ali nema kontinuiteta. Slovenija ulaže 415 eura po stanovniku u mjere obiteljske politike, a Hrvatska 230 eura. Potrebno je prvo jasno postaviti da je obitelj temelj društvenog i gospodarskog razvoja Hrvatske, onda odrediti mjere kojima se ta obitelj koja ima djecu društveno i ekonomski jača i onda, prema specifičnim potrebama, odrediti specifične mjere.
Sabina Glasovac, zastupnica SDP-a, rekla je za vas da s premijerovom suprugom djelujete licemjerno jer, kako je rekla, “s jedne strane zazivate pravo na život i zagovarate pravo na pobačaj”?
Ne razumijem što je željela reći. Kad sam pročitala tu rečenicu, mislila sam da su je mediji krivo prenijeli.
SDP-ovka Glasovac kaže da „osiguravate egzistenciju u farmaceutskoj industriji koja proizvodi kontracepcijske pilule i tablete za dan poslije koje dio stručne javnosti naziva abortivnim“.
Moja se tvrtka nikad nije bavila prodajom lijekova ni hormonskih, kontraceptivnih sredstava – što je lako provjerljiva činjenica koju sam više puta iznosila demantirajući kampanje blaćenja koje uvijek nastupaju u izostanku argumenata. Churchill je rekao: Prije nego što istina uspije navući hlače laž je već obišla pola svijeta...
Vaše protivnice, pripadnice udruga koje se mogu svesti pod egidu „pravo na izbor“, najviše je, sudeći po izjavama, zaboljelo što se u Hodu za život pojavila supruga premijera Oreškovića?
Prvo, ne bih ih nazvala pobornicama prava na izbor. Jer pravo na istinski, slobodan izbor pretpostavlja dostupnost točnih informacija, a gospođe sprečavaju argumentiranu raspravu, čak i o pravima i diskriminaciji žena koje su majke ili to žele biti. Uz to, većina udruga koje spominjete proteklih je godina primala milijune i milijune kuna za pružanje pomoći ženama, a koliko se vidi, uglavnom su pomagale sebi. Što se tiče gospođe Orešković, kao što znate, supružnici najviših državnih dužnosnika u Hrvatskoj nisu ujedno i institucije, kao što to jesu u npr. SAD-u gdje prva dama ima svoj ured, tj. ona je i funkcija. Dakle, gospođa Orešković je privatna osoba i kao takva se sa svojim kćerima pridružila Hodu za život. Bilo mi ju je jako drago vidjeti. Mi smo joj na tome, kao i ostalih 15.000 ljudi koji su se odazvali našem pozivu na Hod, zahvalni. Ono što ovdje zabrinjava jest govor mržnje koji je bio usmjeren spram gospođe Orešković – komentari kao npr. da se vrati u Kanadu i tamo hoda za život, ali i dvostruki kriteriji medija. Kad je prije tri godine gospođa Musić-Milanović sudjelovala u povorci homoseksualaca i njihovih podupiratelja u Zagrebu – koja je bila najvećim dijelom dio kampanje protiv referenduma o braku – mediji su izvješćivali kako je bila jako lijepo odjevena i kako je dobro izgledala i predstavljali to kao super potez. Nijedan jedini medij nije problematizirao njezino uključivanje u kampanju protiv jedne građanske inicijative, dok ti isti mediji danas kritiziraju sudjelovanje gospođe Orešković u afirmativnom hodu za život, obitelj i Hrvatsku. Da parafraziram Orwella – sve su supruge premijera jednake, a neke su jednakije.
U Kanadi joj, kažu, odlazak na takvo okupljanje ne bi pao na pamet?
Kad u Kanadi danas ne bi bilo moguće hodati za život, obitelj i Kanadu – onda bi to ukazivalo na demokratski deficit sličan ovome koji imamo u Hrvatskoj.
I u ovom razgovoru gospođa Željka Markić pokazuje da je osoba kakvu Hrvatska treba u ovim ludim vremenima. Zato nije čudno da je stalna meta napada svih onih koji Hrvatsku ne vole, svih onih koji su srednjim prstom u zraku pokazivali svoju "kulturu i ljubav". Neka dragi Bog blagoslovi gospođu Markić i neka joj dadne snagu i jakost!