Željko Komšić prvi je neposredno izabrani hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine kojega svojim glasovima, barem u najvećoj mjeri, nisu izabrali Hrvati. No, to nije i jedino po čemu se taj četrdesetdvogodišnji Sarajlija razlikuje od svojih prethodnika na mjestu hrvatskog člana u kolektivnom šefu države BiH. Rođen je u Sarajevu i cijeli život, osim kad je bio diplomat, živi u glavnom gradu BiH. Diplomirani je pravnik, ali je vrlo malo obavljao pravnički posao. Simpatije javnosti u Sarajevu stekao je za ratne opsade grada, kada je bio pripadnik Armije RBiH. Za zasluge u obrani grada dobio je i najveće ratno priznanje, "Zlatni ljiljan", kojim se ponosi.
Dečko iz nebodera
U prvim poslijeratnim godinama politički se aktivirao u Socijaldemokratskoj partiji (SDP), što mu je vrlo brzo osiguralo poziciju zamjenika gradonačelnika. Za vladavine Alijanse za promjene taj "dečko iz nebodera", kako mu tepaju SDP-u skloni mediji, imenovan je za prvog veleposlanika BiH u Beogradu. Upućeni kažu da je taj posao obavljao prilično dobro iako je njegovu diplomatsku karijeru zapravo obilježilo to što je bio među rijetkim veleposlanicima koji su podnijeli ostavku nakon što su se nacionalne stranke vratile na vlast.
Nazvao je to logičnim i jedinim politički ispravnim potezom. Mnogi upravo u tome njegovu potezu vide dokaz da je riječ o karakternom i principijelnom čovjeku i političaru. I on sam često govori o principima, kao nečemu od čega ni pod koju cijenu neće odustati. Tako danas, kada ga mnogi napadaju zato što je pristao u fotelju hrvatskog člana Predsjedništva ući na krilima bošnjačkih glasova, Komšić odgovara kako ni on nema namjeru zastupati samo Hrvate, nego, slijedeći politiku svoje stranke, sve građane BiH.
Bošnjački vojnik
O svom svjetonazoru Komšić govori sasvim otvoreno i, čini se, bez marketinških pokušaja da se naknadno svidi hrvatskom biračkom tijelu. Kršten je, ali nije vjernik.
Jezik kojim govori najradije naziva bosanskim, a u ogledima sportskih reprezentacija Hrvatske i BiH svim srcem navija za BiH. Za razliku od svoje supruge Sabine, inače Bošnjakinje, nema hrvatsku domovnicu ni putovnicu. No, iako ističe kako mu ona ne treba jer ima putovnicu svoje domovine Bosne i Hercegovine, Komšić često prešućuje drugu stranu te priče. Naime, on je 1996. godine podnio zahtjev za dobivanje domovnice, ali su ga hrvatske vlasti odbile. Kad ga se podsjeti na tu činjenicu, Komšić kaže kako je negativan odgovor iz Zagreba zapravo "kazna" za njegovo ratno sudjelovanje u Armiji RBiH.
Što je negdje kazna, drugdje je nagrada, pa će Željko Komšić u povijesti postdaytonske bosanskohercegovačke politike ostati upamćen i kao prvi neposredno izabrani načelnik neke bosanskohercegovačke općine u kojoj narod kojemu pripada čini apsolutnu manjinu. Komšić je 2004. godine uvjerljivo pobijedio na izborima za načelnika općine Novo Sarajevo, u kojoj Bošnjaci čine više od 70, a Hrvati manje od 10 posto stanovništva. To je očito bila tek uvertira za ono što će se dogoditi dvije godine poslije.
