U staroj Carskoj palači u Carigradu 1929. pronađen je zemljovid
admirala turske mornarice Pirija Ibn Hadži Memmeda, poznatoga kao Piri
Re’is. Karta je naslikana na pergamentu i datirana u 1513.
godinu. Sačuvana je samo zapadna polovica, koja pokazuje obalu
Atlantskog oceana, od Francuske i Kariba na sjeveru do Antarktike na
jugu. Piri Re’is se pri crtanju svoje karte koristio s
više lokalnih karata, koje je spajao u jednu.
Proučavanjem karte profesor Charles Hapgood uočio je
pogreške, poput izostavljanja dijela obale Južne Amerike te
dva puta ucrtane Amazone.
No, karta je predstavljala znanstvena dostignuća daleko ispred
mogućnosti pomoraca i kartografa renesanse, srednjeg vijeka, arapskih
geografa ili poznatih geografa starog vijeka. Karta se osjetno
razlikuje od drugih karata Amerike iz 16. stoljeća jer prikazuje Južnu
Ameriku i Afriku u ispravnim razmjernim geografskim dužinama.
Širina se u 15. i 16. stoljeću mogla odrediti astronomskim
promatranjima (no, jedno su promatranja stručnih ljudi odgovarajućom
opremom, a drugo promatranja istraživača), no pomorci 16. stoljeća nisu
imali drugi način kako otkriti dužinu osim pogoditi je. Kronometar će
biti izumljen tek 250 godina kasnije.
S takvom zaostalošću znanosti o navigaciji u 16. stoljeću
neobjašnjiva je preciznost zemljovida Pirija
Re’isa, kako širine tako i dužine. Ona navodi na
zaključak da je imao izvornu kartu Afrike, Europe i atlantskih otoka
temeljenu na kartama koje su izvorno vjerojatno bile nacrtane nekom
vrstom trigonometrijske projekcije prilagođene zakrivljenju Zemlje.
Profesor Hapgood bio je prisiljen pripisati podrijetlo ovog dijela
karte prethelenskim narodima, a ne geografima renesanse ili srednjeg
vijeka, Arapima (koji su, što se dužine tiče, stajali
jednako loše kao i svi ostali) ili Grcima.
Trigonometrija projekcije (tj. informacija o veličini Zemlje) navodi na
rad aleksandrijskih zemljopisaca, ali poznavanje dužine upozorava na
nepoznatu naciju pomoraca s instrumentima za otkrivanje dužine o
kakvima Grci nisu mogli ni sanjati, a ni Feničani.
Karta
De Canerio
Karta De Canerio nije pokazivala toliko sitne detalje kao neke druge
karte jer je pokrivala puno veće područje. Međutim, dio karte De
Canerio, čini se, bio je integralni dio karte Afrike; on nije tek
odgovarao Africi već se činilo da je izvorno bio nacrtan istom
trigonometrijskom projekcijom. Među najznačajnijim portolanskim kartama
jest ona nacrtana, ili barem pronađena, u Veneciji 1484. godine.
Značajna je zbog preciznosti i zato što se temelji i na
trigonometriji i na tzv. sustavu dvanaest vjetrova, poznatom starim
narodima.
Po tomu je jedinstvena među poznatim portolanskim kartama. Jedinstvena
je i Reinelova karta Indijskog oceana – jedini portolan koji
prikazuje obalu Australije. Prema Hapgoodu, zapanjujuće precizne karte
nisu pronađene samo u zemljama Europe. Jedna je nađena u Kini i datira
iz 12. st. Kvadratna rešetka slična portolanskoj kvadratnoj
rešetki upućuje na povijesnu povezanost između te karte i
karata sa Zapada.
Grenland
bez leda
Pretpostavlja se da su kartu Zeno iz 1380. nacrtali Venecijanci Niccolo
i Antonio Zeno, koji su u 14. stoljeću izveli slavno putovanje na
Grenland i možda Novu Škotsku. No, karta upućuje na golemu
starost jer pokazuje Grenland bez ledena pokrivača.
Unutrašnjost je ispunjena danas nevidljivim planinama, a
prikazane su rijeke koje utječu u more, i to u nekim slučajevima na
mjestima gdje se danas niz planine do obale spuštaju veliki
planinski ledenjaci. Seizmičke ekspedicije otkrile su da se topografija
Grenlanda ispod leda poklapa s onom na karti Zeno.
Grenland koji prikazuje ptolomejska karta sjevera velikim je dijelom,
ali ne cijelim, pokriven ledom. Oblik otoka upućuje na onaj na karti
Zeno te je moguće da je stigao iz istoga drevnog izvora. Led je
umjetnički naznačen – čini se da postoji sjaj kakav bi nastao
refleksijom Sunčeva svjetla od leda. To upućuje na to da je ledena kapa
u vrijeme crtanja ove karte na tome mjestu bila puno manja nego danas
(kako se pretpostavlja da je bila tijekom prvotnog zaposjedanja
Norveške).
Iako ledenjaci još postoje u Skandinaviji, u južnom dijelu
Švedske ih nema. No, ova karta nacrtana je istim stilom kao
i ledena kapa Grenlanda na karti Zeno te upućuju na ledenjake koji su
ovu zemlju pokrivali krajem posljednjeg ledenog doba, prije oko 10.000
godina. Nitko u 15. stoljeću, u ranijem srednjem vijeku, ni u rimsko
doba nije imao ni primisli o nekadašnjem postojanju leda u
sjevernoj Europi, niti su mogli zamisliti ledenjake koji se protežu
preko južne Švedske.
Egejski
otoci i zaljevi
O drevnosti nekih od karata govore i prikazi mnoštva otoka
Egejskog mora tamo gdje ih je danas mnogo manje (kao da su karte crtana
dok je more bilo niže) ili prikazi zaljeva na ušćima nekih
velikih europskih i američkih rijeka gdje su danas njihovi estuariji,
čiji su nanosi mulja tijekom tisuća godina prekrili zaljeve.
Još je geograf Nordenskiöld osjetio da je u davnini
postojala zemljopisna tradicija superiorna Ptolomejevoj. Te karte nisu
mogli nacrtati ni srednjovjekovni pomorci ni grčki geografi. Dokazi
upućuju na kulturu s višim stupnjem tehnologije od one u
antici ili srednjem vijeku. Ona je u astronomiji, pomorskoj znanosti,
kartografiji i, pretpostavimo, gradnji brodova morala biti puno
razvijenija od Egipta, Babilona, Grčke i Rima, kao i bilo kojeg stanja
kulture prije 18. stoljeća. U 18. st. prvi su put razvijeni praktični
načini otkrivanja dužine i precizno je izmjeren opseg Zemlje. Tek u 19.
stoljeću brodovi su, radi lova na kitove ili istraživanja, slani u
arktička ili antarktička mora. Karte upućuju na to da je sve te stvari
već učinio neki drevni narod.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
