Zašto crnina? To je naša javna, politička boja, naš izbor. Crninu nosimo zbog smrti, zbog svih žrtava rata i nasilja, a prije svega žrtava zločina počinjenih u naše ime. Crnina je opomena, podsjećanje na zločine počinjene u naše ime, traženje odgovornosti za to. Zašto šutnja? Šutnju smo odabrale jer nemamo riječi da izrazimo tragedije, patnje, bol koju izazivaju ratovi i nasilje. Kako su godine prolazile, jednostavni ritual u crnini i šutnji, unijele smo mnoge druge elemente: jarke boje, snažne zvukove, žestoke bubnjeve i uzvikivanje parola megafonom, vizualne efekte i žonglere, osobito u mirovnim marševima i antimilitarističkim performansima. No naša parola cijelo je vrijeme ostala ista: uvijek neposlušne nacionalizmu i militarizmu, patrijarhatu i ratu...
Ovako zbori Staša Zajović, osnivačica i koordinatorica nevladine ženske mirovne organizacije "Žene u crnom" sa sjedištem u Beogradu. Spada u red hrabrih žena u srpskom društvu, od početka 90-ih suprotstavljala se ratu, ludilu, bezumlju i smrti. Nebrojeno je puta na svim prostorima nekadašnje Jugoslavije izgovorila riječi: oprosti, genocid, pozivala na pravdu, poštovanje i dostojanstvo žrtve. Zauzvrat, izložena je javnoj demonizaciji dijela srbijanske javnosti, ali i svake vlade tijekom 25 godina djelovanja. I s najviših mjesta u državnom aparatu njezine "Žene u crnom" etiketirane su kao nemoralne, vještice, izdajnice, pa i kurve. Međutim, nikada nisu odustale od svojih principa. Posljednjih dana za njih se čulo zahvaljujući medijskim izvješćima koja su pokrivala rehabilitaciju četničkog vođe Draže Mihailovića. "Žene u crnom" bile su glasne u sudnici i ispred nje.
"Protivimo se bilo kakvom povijesnom revizionizmu, mogućom rehabilitacijom ratnog zločinca odlučili su poništiti naše antifašističko naslijeđe, ono što su nam preci ostavili. To im nećemo dozvoliti", grmjela je Staša Zajović. Četnički vojvoda Vojislav Šešelj na ove joj riječi nije odšutio.
"Tko ovo čudo rodi i tko ga dovede u Palaču pravde, ne mogu uopće shvatiti. Iskonsko zlo iz nje izbija. Čudim se što ono čim se rodilo nisu pridavili da ne zagađuje okolinu. Do sada sam ih ignorirao, ali danas kad sam vidio da je Zajovićka onako ružna, nisam to mogao ni gledati", rekao je novinarima Šešelj. Staša Zajović nije mu ostala dužna. Njegove riječi ocijenila je kao "ponašanje fašističkog ološa i onih koji imaju već uvriježenu praksu javnog sramoćenja žena".
"Taj poziv na odstrel nije ništa u usporedbi s onim što je taj zločinac radio nad civilnim stanovništvom u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu", poručila mu je mirno.
Antiratni glas
I toga dana u njezinu uredu u središtu grada bilo je živo. Spremala se na protest, jedan u dugom nizu.
"Samo proteklog vikenda u Srbiji je ubijeno sedam žena, svjedočimo eksploziji nasilja", rekla je pa dodala da za vikend imaju i radionice za pomoć azilantima i "onima koji rade u robovlasničkim uvjetima u tvrtkama ratnih profitera".
Iza "Žena u crnom" više je od 1500 javnih antiratnih, a pritom i antinacionalističkih i antifašističkih protesta, pružanja nenasilnog otpora i umjetničko-aktivističkog angažmana. Održale su više od stotine tribina diljem Srbije, ponajviše o ratu i ratnim zločinima, Haaškom tribunalu, odgovornosti civilnog društva u suočavanju s prošlošću.
Sve je počelo, prisjeća se, u listopadu 1991. kada su javno izrazile solidarnost s pobunjenicima protiv rata, svim muškarcima koji odbijaju ići na frontu, zahtijevajući prekid nasilne mobilizacije.
"Mi smo od početka rata jasno i glasno pozivale muškarce da ne idu u rat, da odbiju mobilizaciju. Podržavale smo dezertere i stvorile smo Mrežu za prigovor savjesti zajedno s njima, radile jako puno na kampanjama za prigovor savjesti u onim vremenima kada je to bilo jako nezgodno. Vođene moralnim razlozima, smatrale smo da je neophodno reagirati na strahote rata i sve ono što radi tadašnji srbijanski režim predvođen Slobodanom Miloševićem. Smatrali smo da je to naša dužnost, naša ljudska odgovornost. Podržavale smo majke prisilno mobiliziranih vojnika koje su tražile da im se sinovi vrate s ratišta. Ne znam koliko je hrvatskoj javnosti poznato da su deseci tisuća naših muškaraca odbili ići u Vukovar. Dezerteri su naši najveći heroji – kaže Staša Zajović, 62-godišnjakinja rodom iz Crne Gore, iz Nikšića.
"Nažalost, beogradski antiratni glas devedesetih nije mogao spriječiti zahuktalu ratnu mašineriju ispraćanu cvijećem. Ostale su žrtve, razoreni gradovi i obitelji, ratni zločini. Kreatori, ali i njihova društva i danas žele izbjeći i umanjiti vlastitu odgovornost", tumači zašto njihova aktivnost nije prestala ni onda kad su utihnule ratne trube.
"Žene u crnom" okupljaju članice i simpatizere svih dobnih skupina i profesija, no spaja ih, kaže, slogan "Ne u naše ime" i jasna politika protivljenja ratu i državi koja te ratove vodi. A za njih dvojbe nema: njihova je država najodgovornija za ratove na prostoru bivše Jugoslavije.
"Tijekom 25 godina postojanja imale smo i previše argumenata da stalno budemo protiv jer je režim u Srbiji stalno proizvodio ratove, nesreću, mržnju. Srpski režim koji je vodio ratove smijenjen je 5. listopada 2000. godine. Međutim, održala se kulturna, moralna i duhovna klima koju je taj režim proizveo. Tijekom godina postojanja pokušavale smo nezadovoljstvo pretvarati u akcije. A naš moto je i dalje "Ne u naše ime", ne samo kao kritička distancija prema svakoj vlasti, već kao i zahtjev za radikalan raskid s politikom režima", kaže.
Njihove mirovne akcije već niz godina pozivaju na građansku odgovornost da se nikad ne zaboravi ubijanje dva grada i njihovih ljudi: Vukovara i Srebrenice.
"Ako želi raskinuti s teretom zločina iz devedesetih, Srbija mora učiniti veliki broj koraka, prije svega podići spomen-ploče za koncentracijske logore u Begejcima i Stajićevu. No sve se vlasti na to oglušuju, znajući da je tijekom 1991. i 1992. na našem teritoriju otvoreno barem sedam logora za hrvatske zarobljenike i da za to nitko do sad nije odgovarao", kaže.
Neophodno je, nastavlja, da Vojska Srbije otvori arhive o nestalima u Vukovaru i tako pokaže minimum poštovanja za žrtve zločina koje su izvršile JNA i paravojne formacije koje su djelovale uz ogromnu pomoć režima Srbije. Ovu misao izrekla je i na prošlogodišnjoj obljetnici vukovarske tragedije, koju je u Beogradu morala osiguravati policija. Njihovu akciju prekidala je skupina građana, koji su negodovali uzvicima "Slavite naše dželate" i "Je li vam žao što nisam ostao u Jasenovcu". Više puta tijekom studenog posjetile su i Vukovar, palile svijeće i polagale vijence, a nazočile su i suđenju za zločin u Sotinu, gdje su srpske oružane formacije koncem 1991. počinile zločine nad civilima hrvatske nacionalnosti.
Glasne su i tijekom dana kad cijela regija oplakuje Srebrenicu.
Nominirane za Nobela
"Ondje je počinjen najstrašniji zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Neprekidno zahtijevamo od vlasti Srbije da se na dostojan način oglase povodom godišnjice kada to već nisu učinili tijekom godina. Podsjećamo da se Srbija neće moći legitimirati kao moderna demokratska država dok se optuženi za srebrenički masakr ne dovedu pred lice pravde i društvo u cjelini jasno ne distancira od politike koja je do njega dovela", poručuje Staša Zajović.
Za svoj mirovni angažman ovjenčana je Milenijskom nagradom za mir koja joj je 2001. dodijeljena u Palači UN-a u New Yorku.
"Nagradu sam primila uime Žena u crnom." Iste godine, pa onda i dvije godine kasnije "Žene u crnom" nominirane su za Nobelovu nagradu za mir, a 2005. i Staša osobno. Istodobno, u svojoj zemlji nose status državnog neprijatelja. U proljeće prošle godine glasnogovornik Protuterorističke jedinice Radomir Počuča pozvao je nogometne navijače, huligane, da linčuju "Žene u crnom", nakon čega je, pod pritiskom javnosti, smijenjen. Ponovno su im u travnju upućene nove prijetnje smrću na Facebooku. Korisnik koji se predstavio imenom "Aleksandar Balaban" napisao je da nudi 100.000 eura "po glavi" onome tko se odazove njegovu pozivu. Taj korisnik društvenih mreža pozvao je da ih se zakolje nazubljenim predmetom i tupim nožem, a ponuda traje sve dok su pripadnice "Žena u crnom" žive.
"Imamo neviđen broj problema na svim razinama. Trpimo pretrage stanova, ispitivanja, zastrašivanja, otmice, tjeralice, sve vrste zabrana, u valovima. Šešelj je svojedobno u parlamentu rekao da će, ako dođe do NATO-ove agresije, za svaku bombu koja padne ubiti po jednu "Ženu u crnom". Primamo prijetnje smrću od ultradesničarskih organizacija, u kontinuitetu, i javno i na društvenim mrežama. Tijekom naše akcije u Valjevu četničke organizacije došle su nas likvidirati, tada smo zadobile teške tjelesne ozljede. Da postoji politička volja, to se ne bi događalo, no od svih kaznenih prijava koje smo podigle nijedna nikada nije riješena. Međutim, nijedna nas vlast nije kooptirala u svoje redove", kaže Staša Zajović.
Kritički stav prema svakoj vlasti zadržale su do danas. Otkriva da im je nešto lakše bilo djelovati tijekom mandata Borisa Tadića.
"Za razliku od aktualne vlasti, Tadić nije imao vojne formacije na hrvatskom ratištu niti je nositelj titule četničkog vojvode", kaže. No svaka se vlast u Srbiji, pa i njegova, tijekom godina itekako potrudila ušutkati njihove kritičke glasove. No "Žene u crnom" idu dalje.
>>Udruga 'Četnici' traži smjene u policiji zbog uhićenja napadača na 'Žene u crnom'
>>Vrijeđali Žene u crnom: 'Ustaše, što ne stojite za Jasenovac'
Drage žene,moja sućut, ali u HR više nesmijemo pitati kaj se dešavalo 91-ve po nalogu druga IVE.