Nakaznost svake vlasti ponajbolje se reflektira kroz segmente za koje ona vjeruje da su njezina najsvjetlija strana. Sadašnjoj hrvatskoj vlasti to su ugrabljeni demokratski legitimitet i zakleto domoljublje. Uime njih povlače poteze koji upropaštavaju cijele generacije. Možda vladajuća ekipa, koja kao da je okupljena na konkursu turbo folk rialiti šoa “Zvezde granda”, stvarno i misli da radi nešto od opće koristi, samo da bi se pokazala nakaznost njihovih namjera ne treba čekati pristojnih sto dana da se čovjek smrzne od straha zbog dalekosežne zloćudnosti poteza koja se vuku. Nema dileme da ćemo uskoro živjeti u državi u kojoj zdravlje postaje ne socijalna nego kastinska kategorija, u kojoj će novac određivati dijagnoze i u kojoj će život svakodnevno visiti o koncu strogo determiniranog materijalnog cenzusa.
Školstvo će postati regrutni centar upravljačkih kadrova i istovremeni limitator brzine mogućeg napredovanja nadarenih, ali siromašnih. Djecu osuđujemo na ono što je u dalekoj židovskoj tradiciji značio tofetu, stravična peć za žrtvovanje, u kojoj danas, spaljujući im budućnost, u prah i pepeo pretvaramo generacije i njihovo pravo na nadu. Kao i u prapovijest i danas djecu u peći guramo uz jezovito bubnjanje nacionalnih bubnjeva da bi se zagušili ne krici, kad u ovoj zemlji više ionako nitko ne vrišti, nego da se ne bi čulo ni najmanje pitanje koje će posumnjati u opravdanost spaljivanja dostojanstva. Pokušati biti ponosan u Hrvatskoj danas znači biti osuđen na nacionalno izdajstvo.
Pognuta glava, dobrovoljni pristanak na stradavanje, slijepa pokornost autoritetu sile, tradicije i staleške stratifikacije, to je Hrvatska i pitam vas možete li doista voljeti takvu Hrvatsku. Iskreno, počinjem je mrziti proporcionalno spoznaji i razumijevanju onoga što ona postaje i u što pretvara ljude. A udruženi zločinački pothvat konverzije čovjeka u apsolutnog podanika počinje u prvom koraku kontrole razmišljanja. Ulazimo u neizmjerno opasnu fazu u kojoj izgovorena riječ prestaje biti okosnica osobnog integriteta, budući da je procijenjeno da ga treba ubiti u kolijevci. Jer izgovorena riječ ne može biti povučena i ona, ako je pametna i širi opcije slobode, jest posljedica misaonog procesa zbog čega će se nacionalno izdajstvo iz sfere verbalnog preseliti u sferu misaonog delikta. Recept za ubijanje čovjeka u pojam vrlo je jednostavan; policijske metode straha i agresije uvijek daju rezultate, pogotovo kada se stvara klima, i to ne samo prešutno, pa postaje normalno da za nešto što si rekao i što se nekome nije svidjelo dobiješ batine.
Obračuni na cesti samo su početak za obračune na svim cestama što će postati fronte na kojima će se tući ljude uime Hrvatske. Sve je to logičan dio stravičnog kontinuiteta u kojem se ovdje pitanje promjena vlasti ne svodi na kontinuitet uprave, nego na krvnu osvetu. Mi administracije ne mijenjamo da bismo realizirali programe, nego da bismo vraćali milo za drago i zato je svejedno koliko ćemo loše dovesti na vlast, ako oni budu naši. Ja ne mogu biti naš u okruženju u kojem nema mojih. Ovdje svoju nevinost mjerimo kvantitetom zločina suprotne strane i samo uz njihovih 10 tisuća žrtava onih šest tisuća koje smo mi poklali izgleda kalkulatorski nedužno. Ovdje se čak i antifašistom postaje iz infantilnog revolta kada se naš fašizam ne uspijeva dokopati moći pa nam ne preostaje ništa drugo nego u mračnom zakutku vlastite netolerancije čekati čas za poravnanje računa. Kod nas je antifašizam isto fašizam, samo u opoziciji. I sve je to moguće jer se potvrdila Coleridgeova misao da „moramo biti ljudi da bismo postali građani“.
Mi smo, dakle, i dalje u predljudskom periodu. A uvjeriti se da participiranjem u fingiranom političkom procesu stječemo pravo građanstva i zanemariti ljudskost u nacionalpolitičkoj srži i dovelo je da živimo u potpunom kaosu, u društvu u kojem više nisi siguran što je vijest, a što zajebancija, u zemlji u kojoj je religijska anticiviliziranost postala ekskluzivnom moralnom vertikalom. Nekada je Tito bio bog, danas je bog postao Tito. Hitler je ustvrdio da se svaka politika provodi u etapama. Tako se provodi i politika dezintegracije hrvatskog društva u službi banalne pozadine – profita. Domoljubni koalicionari i nacionalni izdajnici jedinstveni su dijelovi iste igre koji će prema potrebi zamijeniti mjesta samo da bi se sačuvao interesni kontinuitet. Oni su potrebni jedni drugima, oni su ti koji omogućuju kontinuitet pljačkaškog hrvatskog nacionalizma.
U Hrvatskoj više nema domoljuba i svi oni koji se najglasnije kunu u tu vrijednost plitki su nacionalboljševici, enkavedeovske nakaze nasilja i laži. Naravno da će zbog toga biti žrtava. Ljudi već uvelike ginu, ali rat više nikada neće biti službeno objavljen. I koga je briga što u takvoj netolerantnosti tu i tamo zaiskri kakav suvisli, a ustvari više očajnički pokušaj zadržavanja autonomije singularnosti u odnosu na plural bezvoljnosti. Briga je ikoga što, recimo, Židovi najavljuju da ove godine ne žele ići u Jasenovac. I što, nisu oni htjeli u Jasenovac ići ni 1941., ali ako se pokaže da bi to bilo nekome profitabilno...
Neću prizivati zle slutnje. Ionako je od njih do realizacije crnila uvijek premalo koraka. Samo Jasenovac je, koliko vidim, prilično atraktivna lokacija, a mrtvi kapital, s dosta praznog zemljišta, mogućnošću parkinga, a tamo još nije sagrađen nijedan šoping-centar. Pa...
>> Nacionalno vijeće Srba: SNV ne poštuje dignitet žrtava Jasenovca
U pravu je gospodin Gerovac kad kaže da je Jasenovac prilično atraktivna lokacija. No, sve je već davno zauzeto. Jasenovac je davno pretvoren u pazar i zna se dobro tko najbolje trži na Jasenovcu. Kad se od Jasenovca pravio pazar, gospodin Gerovac a ni njegovi istomišljenici nisu bili glasni kao danas. Pasala im trgovina!