Mnogi su hrvatski, bosanskohercegovački i srpski portali prenijeli smiješnu snimku kako su u nekom kafiću uz plažu, navodno u Ulcinju, pustili turistima himnu socijalističke Jugoslavije “Hej Slaveni”. I čim su prvi tonovi došli iz pištavog zvučnika, narod je ustao, prvi skokom, drugi za njima, neki oklijevajući. I uskoro su gosti iz bara na trskom prekrivenoj terasi, i oni na ležaljkama pod krovićima od palmina lišća, u gaćama i kupaćim kostimima, u bermudama i goli do pasa, stajali mirno na pijesku, među loptama i suncobranima, perajama i dječjim brodićima, kao da se zbilja intonira himna u kakvoj svečanoj zgodi.
Komentari su na portalima, očekivano, išli u smjeru žalovanja za propalom državom ili u smjeru zgražanja kako to još Jugoslavija može kome biti u umu i srcu pa da ustane kad se svira pjesma njoj u čast. Meni se čini najzanimljiviji određeni Pavlovljev refleks koji se očitovao tog vrućeg ljetnog dana, dok su ljudi ubijali dokolicu i gasili žeđ alkoholnim i bezalkoholnim pićima.
Ivan Petrovič Pavlov bio je ruski fiziolog, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 1904. godine, a besmrtan je postao zbog svojih pokusa sa psima. Primijetio je da psi prirodno sline kad vide hranu, a u svojem je laboratoriju zazvonio zvoncem prije nego bi ih nahranio. Nakon nekog vremena, psi su počeli sliniti samo na zvuk zvonca, prije nego bi im uopće hrana bila ponuđena.
Njegovo otkriće uvjetovanog refleksa imalo je mnoge grozne posljedice, i još ih ima, jer se pokazalo da se i ljude može uvjetovati po želji, samo treba biti uporan.
Pokazuje li nam tko dovoljno duge određene slike, ponavlja li nam određene riječi, mi ćemo se spontano ponašati na određeni način. Marketing je to umijeće davno usavršio, pa su nam nekad cigarete reklamirali uz slike kauboja u preriji, uz logorsku vatru i pod vedrim nebom, a danas nam pivo nude uz prizore sporta, druženja i zabave. Pa kad bismo se osjećali sputano, udahnuli bismo nikotinski dim, i već bismo jahali Divljim zapadom, a kad smo usamljeni, naručimo si pivo, i već zamišljamo starog prijatelja kako se s njim kucamo. Da je Pavlovljev refleks dobro došao totalitarističkim ideologijama, ne treba niti reći. Kada vidimo nosatog i debelog Židova, utroba nam se zgrči od gađenja; kad vidimo čovjeka s brčićima i smiješno zalizanom kosom preko čela, desnica nam sama od sebe poleti u zrak; kad vidimo čovjeka s cigarom, u bijelom odijelu, kako se zadovoljno smješka na Brijunima, preplavi nas osjećaj bratstva, jedinstva, sigurnosti i perspektive; kad čujemo himnu, skačemo na noge. To je refleks, inženjeri ljudskih duša usadili su ih u svoje podanike.
Sad se netko može nadmoćno smješkati i reći da nije tome podložan. Nisam siguran.
George Orwell, britanski pisac koji je sav svoj angažman utrošio na upozoravanja pred opasnošću totalitarizma, vjerovao je da u našem mozgu mogu ostati netaknutima onih par najosobnijih kubičnih centimetara, i da onamo nikakva ideologija i Partija ne može prodrijeti – osim ako je sami ne pustimo, dakako.
Češki pisac i disident Milan Kundera, koji je za razliku od Orwella totalitarizam iskusio na svojoj koži, nije bio tako optimističan. On se bojao da ni najdublje male sive stanice nisu imune na agitaciju, da nema nijednog dijela čovjeka kamo propaganda ne može doprijeti, i da stalno treba bdjeti nad sobom, pročišćavati svoje misli i preispitivati savjest.
Kada u zadnjoj Shakespeareovoj drami “Oluja” izbije ta strašna nepogoda na moru, jedan lik pita ima li itko na brodu koga to ludilo nije zahvatilo. “Nitko živ”, odgovara mu drugi. Ideološko ludilo doista prožima svakog od nas, pa kako ne bi jadne kupače na plaži, nespremne i bez obrane.
Na internetu postoje razne stranice s vicevima za pametne, a tipično govore o tome kako su se Newton, Pascal i Einstein igrali skrivača, ili kako su u kafić ušla tri logičara. Na jednoj od njih pročitao sam šalu o tome kako je doktor Pavlov otišao u goste, tamo se opustio i zabavljao, kad je odjednom zazvonio telefon. “Kvragu”, skočio je Pavlov, “zaboravio sam nahraniti psa.”
Istina je da zli ideolog uvjetuje naciju, ali istina je i da sam postaje rob te ideologije, da je ona uvjetovala njega i da on ne može ništa više u životu nego da uvjetuje druge.
Zbog toga mi normalni, u koje, neskromno, ubrajam i sebe, ne možemo imati nikad mira. Odete na plažu, naručite pivo (ha, vidite!), zapalite cigaretu (da!), i počnete se opuštati, dok se djeca brčkaju u plićaku, a suprugin glas dopire iz sve veće daljine – kad, eto, iz čista mira, zasvira neka himna, zatrubi truba, zapuca top, javi se propovjednik. I mi skačemo, prolijevamo piće, opečemo se dok gasimo cigaretu, i pokušavamo ispuniti svoju dužnost.
Nasuprot svecima zaštitnicima, doktora Pavlova mogli bismo nazvati demonom zaštitnikom svih smutljivaca. “Živi, živi, duh slavenski”, stih je iz stare jugoslavenske himne. Ne živi taj duh, živi duh manipulatora.
Nije to baš tako. Svakodnevna propaganda djeluje do određene granice, ali nakon toga se dešava kontraefekt i odbojnost prema cilju propagande (ili reklame, svejedno). To su dobri marketinški i PR stručnjaci brzo shvatili i danas se ideje podvaljuju (ili bar pokušavaju podvaliti) puno suptilnije. U svakom slučaju suptilnije od kojekakvih anketa o popularnosti pojedinih političara ili na silu nametanih članaka “iz regiona” (a ustvari samo iz jedne zemlje tog regiona) i na silu nametanih tema u stilu “ko nas bre zavadi”.