Knjiga izlaska donosi jednu od najuzbudljivijih priča u Starom zavjetu, a u cjelini Biblije, odnosno onoga što kršćani nazivaju i smatraju Svetim pismom, ona je protuteža i proročka najava velike sage o Isusu u Novom zavjetu.
Izlazak Židova iz egipatskog ropstva, pod Mojsijevim vodstvom, predslika je mogućnosti izlaska iz ropstva grijeha koju je ljudima ponudio tesar iz Nazareta, a istodobno Božji sin Isus Krist. Istodobno, Knjiga izlaska dio je povijesti Hebreja, koji su se doista, kao narod, u tim “biblijskim vremenima” znali naći u izgnanstvu i u ropskoj situaciji. To je povijest izabranog naroda, povlaštene nacije koja ima poseban odnos sa samim Bogom koji, eto, kada zatreba, Mojsiju daje moć da čini razna čuda i preko njegovih riječi, ruku i štapa šalje na Egipat razne pošasti, pomore i zla ne bi li oslobodio svoj narod iz sužanjstva i odveo ga u “obećanu zemlju”.
Novi zavjet donosi obrat, odnosno pojam izabranog naroda proširuje na čitavo čovječanstvo kojem je upućena velika poruka i poziv na slobodu. Ne morate doista vjerovati u Boga da biste se složili kako je ta poruka o jednakosti svih ljudi, o milosrđu i ljubavi kao glavnoj zapovijedi, bila uistinu božanstvena. Upravo bogovska! Nastojeći oko sazrijevanja i odgajanja svog izabranog naroda, starozavjetni Bog i sam je evoluirao, da bi se u Novom zavjetu ponašao potpuno drugačije. Za razliku od čuda koja je činio preko Mojsija, ona učinjena kroz Isusa odreda su djela milosrđa prema nesretnim, siromašnim, malim ljudima, od ozdravljenja do podizanja ljudi iz mrtvih.
Ali meni je danas na pameti baš Stari zavjet i jedna rečenica koja puno govori o hebrejskom Jahvi. Piše tamo kako je Mojsije odlazio tadašnjem egipatskom vladaru sa zahtjevom da pusti njegov i Jahvin narod iz ropstva i iz Egipta. Ali, kaže Biblija, Jahve otvrdnu srce faraonovo. I što je vladar bio tvrdoglaviji i tvrđega srca, to su se strašnija zla obrušavala na njegovu zemlju i na njegov narod. Da vam sada ne nabrajam, ako slučajno ne znate, pitajte Google što je to sedam egipatskih zala.
Zašto je sam svemogući Jahve srce faraonovo stvrdnjavao umjesto da ga omekša i riješi čitav taj spor oko svog izabranog naroda na miroljubiv način i bez svih tih pomora i klanja, ostaje vječno pitanje, kako za židovske pismoznance, tako za kršćanske teologe. Takav je jednostavno bio taj starozavjetni Bog, kapriciozan, često okrutan u svojoj osvetoljubivosti. Kada se s njim usporedi Isusovo učenje, teško da se može reći kakav otac, takav sin.
No, ostavimo Boga i bogove po strani i pogledajmo malo što se danas zbiva s onim organom koji je u obje situacije, starozavjetnoj i novozavjetnoj, čini se u središtu božanskog interesa: ljudskim srcem. Živimo u biblijskim vremenima o kojima će jednog dana možda biti napisana knjiga slična Knjizi izlaska, samo što će se zvati Knjiga ulaska. Njen rasplet još nije ni na pomolu i pitanje je hoćemo li ga mi doživjeti. Kako stvari danas stoje, možda je i bolje da ga ne doživimo, ali jao naraštajima iza nas koji će brati plodove našeg otvrdlog srca. Jer to je ono što se upravo događa Europi i najvećem dijelu zapadnog, takozvanog kršćanskog svijeta: naočigled nam se srce pretvara u kamen.
U vremenima Željezne zavjese, u kojima smo mi ovdje virili malo na jednu, malo na drugu stranu, propovjednicima je bilo lako povlačiti usporedbe između komunističkih diktatora i egipatskog faraona. Jedna od osnovnih zajedničkih značajki svih zemalja komunističkog bloka, od kojeg se i po tome Jugoslavija uglavnom ipak razlikovala, bilo je uskraćivanje slobode i prava na slobodno kretanje ljudi. Odnosno, ljudima je bilo zabranjeno da odu i negdje drugdje potraže slobodu i bolju život.
Ljudi su ginuli u bijegu, padali pokošeni oružjem graničara, utapali se, pržili se na električnim ogradama. Ideja od izlasku bila je jedna od najkriminalnijih i najviše kriminaliziranih. Trebalo je, eto, manje od četrdeset godina da se sa svojom stečenom slobodom i pravom na kretanje po čitavoj Europskoj uniji polako naviknemo i prihvatimo kao normalnu i nepromjenjivu činjenicu da to pravo ipak nije univerzalno. Polako nam i sistematski, stanicu po stanicu, klijetku po klijetku, otvrdnjava srce i privikavamo se na život u zajednici država zvanoj Europska unija u kojoj više nikome ne pada na pamet zabrana izlaska, ali se itekako ozbiljno utvrđuje i sve drastičnije provodi zabrana ulaska. Sve do upotrebe vatrenog oružja.
Pri tom današnji faraoni i faraončići imaju jako čudnu i naopaku političku logiku. Kako čitamo ovih dana u vijestima i analizama, vodeće političke snage Europske unije odlučile su biti malo strože i tvrđe u obrani humanosti, jer će, navodno, u protivnom njih zamijeniti oni radikalni, koji su stvarno potpuno nehumani i koji će doslovno čitavu Europu ograditi žicom. Politika tvrdog srca ima jednu veliku i strašnu pogodnost što ne mora skrivati i cenzurirati slike tisuća mrtvih koji ginu pred granicama Europe pokušavajući ući zato da bi pobjegli od ropstva bijede i rata u svojim domovinama. Taj posao za nas obavlja lijepo naše plavo Sredozemno more. Kad svako malo čujemo vijest o stotinjak ili dvjestotinjak migranata utopljenih u moru, svaki je put sve podnošljivija jer mrtvi tiho i mirno tonu u dubinu i trupla, barem za sada, ostaju na dnu, ne uznemirujući kupače na našim plažama. Ono mrtvo dijete na turskom žalu bilo je pojedinačni eksces i već smo se odavno oporavili od savjesti uznemirene tom strašnom slikom. Upamtite, živimo u biblijskom vremenu, piše se strašna Knjiga ulaska u kojoj srce nas bijelih i kršćanskih Europljana postaje sve tvrđe. Novi zavjet, temelj kršćanstva, polako se, članak po članak, dokida zakonima pojedinih država i zaokretom politike čitave Europske unije. Mi toj Europskoj uniji ne samo da pasivno pripadamo nego smo postali branik te tvrdokornosti i neljudskosti. Boga smo ionako ostavili po strani, ili ga izobličili i stopili s ratobornim totemima nacija. Piše se Knjiga ulaska u kojoj smo mi faraonovi Egipćani.
Pofuk smekšaj svoje plemenito srce pa primi kući 5- 6 ovih migranata i svojim primjerom pokaži koliki si humanista.