'Dame i gospodo, imamo ga!', rekao je novinarima, nakon uhićenja Sadama Huseina, civilni američki upravitelj u Iraku, Paul Bremer. Nakon desetljeća raskošnog života u brojnim palačama, Sadam Husein je posljednje trenutke na slobodi dočekao sklupčan, u malom, podzemnom tunelu, na dva metra dubine, prekriven smećem. U sklopu tajne operacije te su ga večeri, u zemunici, u podrumu jedne farme u gradu Adwaru, udaljenom tek 15-ak kilometara od njegova rodnog Tikrita, pronašli američki vojnici. U trenutku uhićenja, Sadam je imao pištolj, no nije ga ni pokušao upotrijebiti. Nije pružao nikakav otpor, bio je pričljiv i spreman na suradnju. U pohabanoj odjeći, s dugom kosom i umjetnom bradom, svrgnuti vladar Iraka izgledom je potpuno odudarao od svog dotadašnjeg imidža. No, DNK testovi su potvrdili da je uhićeni čovjek, nalik na beskućnika, doista Sadam Husein.
U kolibi, u okolici Tikrita, vojnici su tada pronašli i 750 000 dolara te dva kalašnjikova. Dobro obaviješteni, libanonski izvor tvrdio je kako je informacije o lokaciji na kojoj se skriva Sadam Husein dala njegova bivša, druga supruga, Samira Shahbandar, koja je živjela s jedinim, preživjelim Sadamovim sinom, Alijem. 'Crvenu zoru', kako je nazvana operacija uhićenja Sadama Huseina, analitičari su tada ocijenili najvećim, američkim, vojnim uspjehom u devetomjesečnoj okupaciji Iraka.
Iako je uhićenje Sadama Huseina bilo povod za slavlje u Bagdadu, Kirkuku i Basri, ta je vijest na Bliskom istoku izazvala duboko podijeljene reakcije, od oduševljenja Izraela, do tuge i nevjerice u Jordanu i na palestinskim područjima. Sadam je, naime, za brojne Palestince bio heroj, koji se protivio Izraelu i njegovim saveznicima. Sa šokom, nevjericom i ljutnjom vijest o njegovu uhićenju primili su i Jordanci, jer je većina tamošnjeg stanovništva Sadama doživljavala kao svearapskog idola i spasitelja Palestine.
Četiri desetljeća vladavine
Sadam Husein postao je vladar Iraka 1979. godine, kada su mu bile 42 godine. Desetljeća na vlasti donijela su mu nepopularne 'etikete' diktatora, tiranina i vladara kojeg se njegov narod bojao više no što se ijedan drugi narod bojao svog vođe. Gotovo četvrt stoljeća Sadamove vladavine obilježila su tri ključna poteza - napad na Iran, u koji je krenuo godinu dana nakon što je postao predsjednik Iraka, zatim sukob s Kuvajtom oko cijene nafte, koji je odlučio riješiti okupacijom te zemlje, što je bio okidač za Zaljevski rat. Po mišljenju nekih analitičara, njegova treća, a ujedno i posljednja, kobna odluka bila je da se suprotstavi tadašnjem američkom predsjedniku, George W. Bushu.
POVEZANI ČLANCI:
Nakon terorističkog napada, 11. rujna 2001., Bush je 'lansirao' tvrdnju o navodnom iračkim posjedovanju i proizvodnji oružja za masovno uništenje. Poručio je kako su "Irak, Iran i Sjeverna Koreja osovine zla", te je tvrdio da Irak daje potporu terorističkim skupinama, uključujući Al-Qaidu. Iako je službeni Bagdad demantirao optužbe o oružju za masovno uništenje, u veljači 2002. CIA je na teren poslala Josepha Wilsona, kako bi na licu mjesta istražio da li Irak pokušava nabaviti uran od Nigera, što je on ubrzo opovrgnuo, istaknuvši da su izvještaji o prodaji urana Iraku "potpuno pogrešni". U studenom iste te 2002. godine Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je rezoluciju 1441 kojom se od Iraka zahtijevalo da surađuje po pitanju obaveza o razoružanju. Iako su Iračani i to odmah prihvatili, došli su pod povećalo UN-ovih inspektora, no već u veljači 2003. njihov čelni čovjek, Hans Blix, izvijestio je da u Iraku nije pronašao nikakve tragove zabranjenih oružja, niti "bilo kakav dokaz da Irak skriva, ili posjeduje oružje za masovno uništenje".
Kronologija rata
No, unatoč svemu tome, George W. Bush je ocijenio da su daljnji, diplomatski pokušaji Vijeća sigurnosti uzaludni te je iračkom predsjedniku dao ultimatum da, u roku od 48 sati, napusti zemlju. Ubrzo nakon toga SAD i Velika Britanija počele su napad na Irak, odnosno na režim Sadama Huseina na koga je i bio usmjeren prvi napad. Nakon što su američki i britanski obavještajci dobili podatke o tome gdje bi se Sadam mogao nalaziti, 19. ožujka 2003. godine počeo je ograničeni, zračni i raketni napad, kojemu je cilj bio obezglaviti iračko vodstvo te ubiti Sadama Huseina i njegove sinove, Udaja i Kusaja. Nakon zračnih napada, kada je postalo jasno da u Vijeću sigurnosti neće biti glasovanja o novoj rezoluciji o Iraku, već drugog dana počela je i kopnena invazija. Američki i britanski vojnici su, iz Kuvajta, ušli na teritorij Iraka.
Iako je taj napad izazvao lavinu kritika lidera zemalja koje su se protivile ratu, napredovanje vojnika bilo je nezaustavljivo. Britanske su snage napredovale prema Basri i luci Um Qasr, a američke su krenule na sjever, prema Bagdadu. U prvih desetak dana rata Sadam Husein se redovito pojavljivao na iračkoj televiziji. Pozivao je na sveti rat protiv Amerikanaca te upozoravao da će njihova vojska, pod Bagdadom, doživjeti veliku katastrofu. Posljednja se snimka njegove poruke na televiziji Al-Arabiya pojavila početkom studenog.
Nakon što su petog travnja počela žestoka bombardiranja glavnoga grada, za dva dana Bagdad se našao u gotovo potpunom okruženju. Samo 22 dana od početka invazije, 10. travnja, američke su trupe ušle i preuzele kontrolu nad gradom, dok je kompletno iračko vodstvo, sa Sadamom na čelu, nestalo iz Bagdada. Tek nekoliko tjedana kasnije, prvog svibnja, na nosaču aviona Abraham Lincoln, tadašnji američki predsjednik, George W. Bush, objavio je da je 'misija obavljena' te je proglasio 'kraj velikih borbenih operacija'. Nakon što su u srpnju, prilikom napada na jednu vilu u Mosulu, ubijeni Sadamovi sinovi, Udaj i Kusaj, pokrenula se lavina terorističkih napada na američke vojnike. Ispred sjedišta UN-a, u Bagdadu, 19. kolovoza 2003. godine, auto-bomba je ubila 22 osobe - bio je to početak pobunjeničkog pokreta i dugogodišnjeg građanskog rata.
Neutemeljeni argumenti
Nedugo nakon uhićenja Sadama Huseina, Busheva je administracija, konačno priznala da argumenti o prisutnosti zaliha kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja u Iraku nisu bili utemeljeni. Tri godine kasnije, 2006. godine, Saddam Hussein je pogubljen, a već iduće godine SAD, koje su u Iraku tada imale preko 170.000 vojnika, počele su postupno smanjivati vojnu prisutnost u toj zemlji. Svoje povlačenje iz Iraka Amerikanci su službeno dovršili u prosincu 2011., a invazija na tu zemlju stajala je SAD oko 400 milijardi dolara. Od početka napada na Irak poginulo je preko 3400 pripadnika koalicijskih snaga, od čega 3200 Amerikanaca, a tijekom četverogodišnje okupacije Iraka život je izgubio oko 150 tisuća Iračana. Nuklearno oružje na prostoru njihove zemlje nikada nije pronađeno.
POVEZANI ČLANCI:
Ratni zločini bez kazne
Kada se ratna prašina slegla, dva desetljeća nakon američke invazije i okupacije Iraka, Amnesty International podsjetio je kako je koalicija, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, počinila teška kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. O tome su svjedočile i fotografije, objavljene 28. travnja 2004. Na tim je fotografijama bilo vidljivo kako američki vojnici zlostavljaju zatvorenike u Abu Ghraibu, tridesetak kilometara od Bagdada, te se iživljavaju na Iračanima, vežu ih i tuku. To je pokrenulo lavinu reakcija i osuda američkih ratnih zločina u Iraku. Izbio je skandal, koji su Američki dužnosnici pokušali umanjiti, tvrdeći da je riječ tek o izoliranom incidentu. No, ispostavilo se da se iste te 2004. godine dogodio i masakr u Mukaradeebu, malom selu blizu sirijske granice, gdje su u američkom napadu, u svatovima, ubijena 42 civila. Godinu dana kasnije, 19. studenog 2005., dogodio se masakr u Hadithi, pri čemu je ubijeno je 24 iračkih žena i djece. U javnost je isplivao i slučaj iz Mahmadiye, iz 2006. godine, kada su petorica vojnika 502. pješačke pukovnije američke vojske, silovala i ubila 14-godišnju, iračku djevojčicu, Abeer Qassim Hamza al-Janabi te njenu majku, oca i sestru. Od čitave obitelji preživjela su dvojica njene braće, koji su, u vrijeme zločina, bili u školi.
Iako je Amnesty International apelirao na američku Vladu da osnuje neovisno, istražno povjerenstvo o američkoj politici, tajnim pritvaranjima i ispitivanjima, nestancima te mučenju i ponižavanju civila u Iraku, američka administracija to nije učinila. Za zločine počinjene u Iraku, od 2003. godine, niti jedan visoki, američki dužnosnik nije izveden pred lice pravde.
>> VIDEO Hrvatsko ratno zrakoplovstvo proslavilo 32. godinu osnutka
Zakljucak: Kriminalac je Amerika.