Proteklih se dana razbuktala rasprava o tome kako pastoralno reagirati
na zlostavljanje u obitelji. Na tu smo temu s pravom vrlo osjetljivi.
Nedavno su kardinalu Bozaniću zamjerali što u svojoj božićnoj poruci
nije naveo i tu temu kao problem u našem društvu. Bio je to, vjerujem,
samo propust.
Prema istraživanju "Nasilje nad ženama", koje je hrabro provela s.
Rebeka Anić, neki su zaključili da se nasilje u obitelji u pastoralnoj
praksi ne samo tolerira nego i podupire. To je ipak presmiona tvrdnja.
No, problem postoji. Na stranu činjenica da bi se jednako tako moglo
navesti i mnogo primjera onih svećenika koji prema vlastitoj savjesti i
pastoralnoj razboritosti i ženama i muškarcima savjetuju da se odluče
na bijeg iz zlostavljačkoga kruga.
Budući da je tema osjetljiva s obzirom na stroge crkvene propise, ali i
na pogođene osobe, pa i na okolinu u kojoj se događaju takvi problemi,
dobro je u medijima upozoriti na to. Pastoral koji ne bi vodio brigu o
zlostavljanju u obitelji bio bi manjkav. Bešćutnost, pak, koju katkad
pokazuju neki pastoralci koji se slijepo drže propisa jedva se može
razumjeti, a kamoli opravdati. Više sućuti za čovjeka ne može
povrijediti Boga. Pa i on je sam sebe ponizio uzevši lik sluge
vjeruju kršćani. Respekt pred ljudskom mukom katkad je i više od zakona.
VEČERNJI BREVIJAR
Zlostavljanje i pastoralci
