Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bolje bi bilo da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku – poručio je Krist svojim učenicima kad su ga priupitali tko je najveći u kraljevstvu nebeskom. Za svakog vjernika – ma, za svakog čovjeka – zločin počinjen nad djetetom nešto je posebno čudovišno i zaslužuje najstrožu kaznu. Prikrivanje, umanjivanje ili relativiziranje takvih zločina ne smije naići ni na trunku razumijevanja, neovisno o tome tko je počinitelj i iz kakvog okruženja dolazi. Tom optikom treba promatrati i posljednji slučaj svećeničkog zlostavljanja maloljetnika u Sotinu na krajnjem istoku Hrvatske.
Iako se iz izjava pojedinih klerika i društveno-političkih komentatora često stječe dojam da su svećenici svijet za sebe i da se u slučajevima zlostavljanja može reagirati na razne načine ovisno o dobroj volji i savjesti biskupa, to u stvari nije tako. Kazneni zakon i pravne procedure Republike Hrvatske te Zakonik kanonskog prava jasno propisuju što činiti nakon što se posumnja na počinjenje ovog strašnog zločina. U sotinskom je slučaju, kako je priopćila i Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj, nadbiskup Hranić u pravnom smislu postupio ispravno, pokazujući pritom nedovoljno empatije prema žrtvama.
Također, Hranić je iskoristio diskrecijsko pravo da ne razriješi optuženog svećenika dužnosti unatoč preporuci da bi to bilo poželjno učiniti do rasvjetljenja cijelog slučaja. Prema vlastitim riječima, nadbiskup je procijenio da u svojoj dobi svećenik više fizički nije u stanju nikoga napastovati, što je jedno od bizarnijih objašnjenja u ovakvim slučajevima, te je odlučio zaštititi dostojanstvo optuženog svećenika "kojemu bi se srušio svijet" da je udaljen iz službe do okončanja postupka.
Na dodatnu traumu koju sama pojava zlostavljača može izazvati kod zlostavljanih i njihovih najbližih očito nije mislio. I iz ovoga je primjera vidljivo da se crkvena hijerarhija, nažalost, prečesto ponaša kao cehovsko udruženje ili sindikat koji uvijek inklinira solidariziranju sa svojim pripadnicima. Pa ako liječnici "pokrivaju" jedni druge, policajci također, zašto ne bi i svećenici?! Problem ovakvog rezoniranja leži u činjenici da svećenik nije javni nego Božji službenik i u svome se djelovanju mora voditi postulatima vjere, a ne pukim materijalnim pravima i obvezama.
Zlostavljanje maloljetnika nije tek sitni prijestup, maleno zastranjenje, materijalno oštećenje, administrativni propust ili financijska greška, nego težak zločin protiv čovjeka, njegove slobode i dostojanstva, a time i protiv Krista i Crkve kao Mističnog Tijela Kristova. Relativizacija ovog zločina – a pogotovo zataškavanje – Crkvu ne spašava, već najdublje ranjava. Svjestan je toga očito i sisački biskup Košić koji je, reagirajući na ovaj slučaj iz istočne Slavonije, nekoliko puta zlostavljanje okarakterizirao kao "zlo", a sebe nazvao "mačem koji će nemilosrdno progoniti takve zločince".
U iskrenost biskupa Košića nema razloga sumnjati, no šteta je što sam otupljuje taj svoj mač istodobnim napadom na medije "koji propagiraju pornografiju" jer ulazi političku raspravu s onima koje smatra svojim protivnicima o temi koja – barem za Crkvu – nije političke prirode. Očekivano je da protivnici vjere i ostrašćeni sekularisti koriste slučajeve zlostavljanja za politički napad na Crkvu, a vjerojatno i ne razumiju koliki je doprinos pornografije porastu seksualnog nasilja u društvu, no Crkva nema taj luksuz da se ponaša politički kad je riječ o zlostavljanjima jer ona su, kako i sam biskup naglašava, zlo.
Misija je Crkve boriti se protiv zla – pa i u vlastitim redovima – ognjem i mačem, a ne o njemu lamentirati niti ga relativizirati prebacujući krivnju na druge društvene aktere. Ovdje ne postojimo "mi" i "oni", ovdje postoje samo žrtve i predatori, a odgovornost je Crkve zaštititi ove prve i odlučno se, u potpunoj suradnji s nadležnim državnim tijelima i institucijama, obračunati s ovim drugima. Katolička crkva kao društveni akter ima i svoju političku dimenziju, pogotovo u društvu u kojemu je gotovo pola stoljeća bila jedina prava politička opozicija, no njezino vjersko poslanje mora biti na prvom mjestu. U protivnom to više ne bi bila Kristova Crkva.
Kontroverzni slučaj pokojnog kardinala Pella pokazao je da se zlostavljanja ne politiziraju samo izvana, nego i iznutra. Crkvena hijerarhija nije lišena borbe za pozicije moći, a prikupljanje kompromitirajućih informacija ili podmetanje seksualnih skandala neki su od učinkovitijih načina kako se riješiti neistomišljenika ili konkurenata za visoki crkveni položaj. Zato i u očima Crkve i u očima države postoji presumpcija nevinosti koju se mora poštovati, ali ne na možebitnu štetu djece.
Osumnjičenog klerika ne treba stigmatizirati niti kažnjavati prije pravomoćne presude, ali ni puštati među djecu kojoj – ako je doista riječ o predatoru – može nanijeti tešku štetu dok je istražni ili sudski postupak još u tijeku. Istinabog, svako privremeno udaljenje iz službe u kontekstu počinjenja ovako gnusnog zločina ostavlja traga na osobnoj reputaciji svećenika, njegovom mentalnom zdravlju i povjerenju u odnosima s pastvom. Crkva se za to treba pobrinuti na druge načine, a svećenik mora biti spreman otrpjeti za Crkvu umjesto da ona trpi zbog njega.
Svjetovni mediji jako su moćan alat u formiranju mišljenja šire javnosti i u pravilu su neskloni Crkvi, što unutar crkvene hijerarhije samo pojačava nesigurnost u komuniciranju seksualnih skandala i utvrđuje stajalište da je najbolje o svemu biti "diskretan". Takvo razmišljanje dovelo je do toga da vjernički puk za svaki skandal sazna iz sekularističkih medija u koje nema povjerenja, što ga automatski navodi na zaključak da se radi o još jednom podmetanju i neosnovanom napadu na Crkvu. Zlonamjeran čovjek pomislio bi da se to namjerno tako radi kako bi se vjernicima lakše manipuliralo, a onaj dobronamjerni upitao bi se zašto laički katolički mediji ne otkrivaju ovakve afere i zašto ih biskupi u tome ne podupiru. To je najbolji i najlakši put prema iskrenoj komunikaciji o zlostavljanjima jer prenositelji poruka nemaju nikakvog motiva tim porukama manipulirati i dokazano nastupaju u dobroj vjeri.
Na kraju dana, zlostavljana su djeca redovno iz vjerničkih obitelji jer svećenik predator s djecom koja ne idu u crkvu gotovo nigdje ni ne može doći u doticaj. Stoga je poprilično jasno da se vjernike laike mora uključiti u aktivnu borbu protiv ovog zla jer radi se o njihovoj djeci i u njihovom je najosobnijem interesu da djeca budu sigurna, a da bi se to dogodilo, potrebno ih je ponajprije informirati putem medija kojima vjeruju i ohrabriti da prijavljuju zlostavljanje. No laički mediji zasad iz nekoliko razloga ne ispunjavaju svoju ulogu u ovoj borbi za dušu Katoličke crkve. Prvi je razlog taj da nemaju ljudskih ni financijskih kapaciteta za ozbiljan informativni program i istraživačke priče, drugi je da ovise o financijskoj potpori crkvene hijerarhije koju se boje izgubiti, a treći da se ne žele zamjeriti nekom moćnom kleriku jer onda će teško ili nikako dalje moći obavljati svoj posao.
Zato je, nažalost, i ovaj posljednji slučaj popraćen nekritičkim prenošenjem izjava bez ijednog potpitanja ili analize, što u određenoj mjeri predstavlja udarac na vjerodostojnost medija s katoličkim predznakom. Slično bi se moglo reći i za udruge civilnog društva koje u fokus stavljaju interes djeteta, nerođenog i rođenog, a koje također nisu naročito glasne kod slučajeva svećeničkog zlostavljanja maloljetnika.
Vidljivo je, naime, da ta zlostavljanja uzrokuju veliku nelagodu velikom broju dobrih i čestitih ljudi. Većina vjernika o tome od srama najradije ne bi govorila, ali moramo govoriti! Ogromna je to muka i ima nešto simbolično u tome što se o njoj razgovara upravo pred Veliki tjedan. Neki će u tome tražiti skrivenu namjeru sekularnih medija koji žele pokvariti vazmeno slavlje hrvatskim katolicima, no skepsu prema slučajnostima moguće je usmjeriti i u drugom pravcu. Kristovo je uskrsnuće, naime, došlo tek nakon muke i smrti na križu. Možda je zato upravo sad najbolje vrijeme za razgovor o Golgoti koju prolazi Crkva kao njegova Zaručnica i križu koji će mnogi klerici i laici morati ponijeti kako bi se ona očistila od ovih u nebo vapijućih grijeha te nastavila visoko podignute glave čuvati Istinu i braniti društvo od nemorala i raznih zastranjenja.
Tek kad je Vatikan naredio se Hranić ispričao. Malo kasno. Prije tribdana je davao druge izjave. Sramota.