U moru legendi u Dalmaciji jedna je vezana uz dalmatinske rijeke Krku i Čikolu te jezero Brljan... Štoviše, prema toj legendi rijeke su dobile ime. Ili barem tako kaže predaja. U svakom slučaju, malo tko od domaćih, a pogotovo od preko milijun posjetitelja koji godišnje prođu kroz najposjećeniji hrvatski Nacionalni park Krku zna za legendu utvrde Bogočin, za mitski grad, za tužnu priču o ljubavi dvoje mladih, ali i o neizmjernoj tuzi njihovih roditelja...
Jedna od legenda kaže da je utvrda dobila ime jer su se ondje prinosile žrtve poganskim bogovima (bogo-čin). Nije točno poznato tko je podigao utvrdu, ali vjerojatno je riječ o obrambenoj utvrdi obitelji Nelipić. U Nacionalnom parku Krka kažu kako se prema načinu gradnje utvrda može datirati u 13. i 14. stoljeće. Prvi put spominje se 1486. godine, a prvi poznati gospodar utvrde bila je plemićka obitelj Martinušić. Nepravilnog je kružnog oblika dimenzija 30 puta 32 metra. Na legendu o zmaju i dvije suze za prijelaz preko mosta podsjetila nas je šibenska etnologinja Sandra Barešin koja neumorno prikuplja predaje sa šibenskog i šireg područja.
– Što se tiče prikupljanja podataka, uglavnom čitam jako puno literature koja se tiče te teme, ali preferiram izlazak na teren. Naime, kazivanja su u etnografskom radu jako važna te suradnja sa zajednicom unutar koje se radi – kaže Barešin o načinu na koji etnolozi prikupljaju predaje koje se u dalmatinskim selima, gradovima, priobalju, na otocima i u zaleđu prepričavaju stoljećima. Jedna od njih je legenda o zmaju i dvije suze za prijelaz preko mosta. Kako se u toj priči našao zmaj ili je on samo personifikacija nekog turskog osvajača ili možda domaćeg “gospodara života i smrti” kojeg se nije smjelo spominjati, danas je teško znati.
Pogledajte video: Misteriozni ljudi - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva…
Do Bogočina vodi samo jedan odlično očuvan srednjovjekovni put, a utvrdi se pristupalo preko visećeg mosta. Početkom 16. stoljeća zauzimaju je Turci u čijim rukama ostaje do 1684. Malo je povijesnih podataka o utvrdi , a selima uz Krku već stoljećima kruži legenda o nesretnim mladencima, tužnom ocu i okrutnom zmaju – priča nam i tu legendu šibenska etnologinja Sandra Barešin. Predaja s koljena na koljeno priča o želji kneza Bogoja da oženi sina kojem je sagradio utvrdu.
– Za svoga sina jedinca Bogdana i njegovu nesuđenu nevjestu Miljevu iz obližnjeg sela Ključa na ušću Krke digao je utvrdu. Miljevina majka Čika, Domagojeva udovica, je pak opremila kćer za udaju, a na vjenčanje je, prema legendi, došlo sedam banova i dvanaest župana. Kada su svatovi došli do Bogočina, ispod klisure kanjona Krke doletio je zmaj, ugrabio mladu nevjestu i odnio je u Ćorića jezero kod Brljana zbog kojega se danas često i cijelo jezero jednostavno naziva – Brljan. Nesuđeni muž Bogdan poletio je za svojom nevjestom ne bi li je spasio, ali se i sam utopio – uvod je u tužnu legendu šibenskog zaleđa.
Jer, nakon tragedije, knez Bogoje, uronjen u tamu toliko mračnu da je mislio da je oslijepio, razdijelio je svoje bogatstvo banovima i sirotinji da ga se spominje u narodu, a u zidove utvrde Čučevo i Nečven, dva nasuprotna grada, dao je zazidati dvije seoske djevojke, blizanke, da danju i noću plaču za njegovim sinom.
– Ljepota grada Bogočina utonula je u tišinu, ponekad toliko glasnu u svojoj tuzi za nesretnim mladencima. Knez Bogoje je od ostalog novca sagradio samostan Aranđelovac s pogledom na Bogočin, da redovnici mole za njega i mlade nesretnike koji su stradali u hladnim vodama Brljana. Preko Roškog slapa je, prema legendi, sagradio most, a svi putnici koji su htjeli prijeći most morali su prijelaz platiti, a cijena je bila – dvije suze. Od tih vremena, narod Bogočin grad zove Vilingrad, a Miljevci su ime dobili po nesuđenoj mladenki Miljevi. Rijeka nekoć znana kao Poljšica prozvana je po Miljevinoj majci Čiki – Čikola. Velikašica Čika sagradila je kulu prema Ključu, da u njoj stalno gore svijeće za duše Miljeve i Bogdana. Bura i danas puše ostacima umrlog agrada koji stenje pod teretom tuge, a on stoji u vremenu kao spomenik jedne tužne priče nestale u hladnim vodama Krke – zaključuje Sandra Barešin.
Samostan Arandjelovac je nekoc bio katolicki namastir.