Zamolio sam u Konzumu jednu blagajnicu, s kojom sam se zbližio u čestim kupnjama, da mi kaže kolika joj je plaća. Poslije nećkanja, ipak mi je odgovorila – osnovna joj je plaća 2500 kuna, a kad radi sve subote i nedjelje, kad skupi najveći broj prekovremenih sati, što je rijetko, zaradi 3200 kuna.
Nisam je pitao zna li što su to “roll up krediti”, ali sam siguran da ne zna, kao ni tisuće njezinih kolegica u posrnulom Agrokoru.
Čitam, dakle, naslov – “Agrokoru ukupni troškovi produljenja roll up kredita 100 milijuna eura godišnje”. Takvih naslova posljednjih mjeseci bilo je na stotine – defiliraju pred očima čitatelja milijuni, milijarde, dugovi, postoci vlasništva, Lex Agrokor, nagodbe, afere, Plenkovićeve i Dalićkine samohvale i obrane od optužbi iz oporbe, oporbeni zahtjevi za smjenama, istragama pa i lisičinama, Ramljak i Peruško, Rusi i Amerikanci, Sberbank i Adris grupa, dobavljači, nabavljači, nepregledna kolona “svatova” iz koje se čuju cika i pokliči, maše barjacima, pjeva spasu desetaka tisuća radnika i stabilnosti hrvatskog gospodarstva i tako dalje.
Baš ništa od svega toga, od te nacionalne i društvene zabave, ne zanima blagajnicu s 2500 kuna osnovne plaće. Niti sve to pogoršava njezino siromaštvo niti joj daje neku nadu. Vjerojatno i ona i mnoštvo drugih djelatnica Konzuma i Agrokora s gorčinom slušaju i gledaju te nerazumljive im zaplete i rasplete, napise o roll up kreditima i vlasništvima, sve im je to strano i nimalo ne dotiče njihovu radoznalost.
One su slika potpune otuđenosti puka, naroda, radništva od politike i “strateških pothvata” vlasti, od kojih je jedan “spas” Agrokora. Zadovoljne su ako sa svojom plaćom djeci mogu kupiti kruh, mlijeko, knjige... i očajne ako im neće imati za druge učeničke troškove, tenisice, vjetrovku, a o nekoj boljoj odjeće za sebe i ne razmišljaju. Kino, kazalište, koncerti, godišnji odmor pa i bilo kakav izlazak koji nešto košta – to su im samo događaji iz priča u kojima su likovi neki drugi.
Zacijelo se i ne pitaju stide li se taj Plenković, Dalićka, Ramljak, Peruško... što mašu svojim zaslugama za Agrokor i pri tome primaju goleme novce, novce koje oni, radnici, zarade a sami dobivaju crkavicu.
Možda se ponetko od njih upita kakav je to spas Agrokora ako se spašavaju bijedne plaće desetaka tisuća radnika, plaće od kojih svak tko može bježi ili u uspješnije tvrtke ili u inozemstvo. Svaki dan se u vrhovima vlasti i u vrhovima Agrokora sastanči i priopćavaju povijesne odluke, odluke ni o čemu, ni za koga i ni za koju svrhu dostojnu čovjeka. Reklo bi se – Bože kako su taj Ramljak, Peruško, Plenković, Dalićka... sposobni i brižljivi ljudi kad su bili toliko mudri i ustrajni da s Agrokorom, nakon sudbonosnih odluka, postignu sudbonosne ciljeve. Hvali li se vrh vlasti još igdje u svijetu što je spasio plaće od 350 eura, koju bi s prezirom odbio i prosječni prosjak što “radi” u središtu Zagreba.
“Spašavanje” Agrokorovih bijednih plaća savršena je slika odnosa vlasti prema hrvatskom narodu, koji se može sažeti u dvije riječi: budi gladan ili bježi u inozemstvo.
Ako radnici Konzuma i drugih Agrokorovih tvrtki imaju djecu – kako ih odgojiti, školovati, učiniti koliko-toliko ravnim vršnjacima? Ako je nemaju, kako si mogu priuštiti da je imaju, kako mogu zadovoljiti svoje biološke, kršćanske, nacionalne, roditeljske zadaće.
Ali ako nemaju odgovora na ta pitanja, imaju vlast koja kaže da je njihovo stanje posljedica njezine brige za ljude, da ih ona “spašava” od strateških potonuća. Agrokor je velik, i po opsegu, i po milijunima i milijardama kojima se paradira u svakidašnjim izjavama i tekstovima, no sa stajališta blagajnice s 2500 kuna plaće on je – veliko ništa.
Sklonište od kiše koje svuda prokišnjava, sklonište od hladnoće u kojem odsvukud puše, sklonište od gladi od kojeg su bolje pučke kuhinje, sklonište od siromaštva u kojem te čeka neimaština. To sklonište spašavaju Ramljak, Peruško, Plenković, Dalićka... koji bi svoje imovinske kartice najradije skrili jer one pokazuju ne da ne dijele sudbinu naroda nego od te sudbine bježe što dalje i nastoje da u školovanju djecu što prije odvoje od siromašnih im vršnjaka koje sami stvaraju.
Stoga je “spašavanje” velikog Agrokora najveća obmana vlasti u samostalnoj Hrvatskoj, predstava za javnost, praznina ogrnuta fascinantnošću milijuna i milijardi iza kojih nema ništa doli te praznine koju vlast ispunjava svojom narcisoidnom nesposobnošću i pokvarenošću.
pa ivkošić je,na svoj način,u pravu jer i ova vlast,kao i prijašnje,nastavlja socijalističku tradiciju nesposobnosti dizajniranja društvenog sustava i moderne socijalne realnosti;njima je bliži sustav kao nekih važnih fiktivnih pobjeda,metapovijesnih ciljeva,izjava koje iu samoohrabrujukao oni su stvorili državu,oni su stvorili revoluciju,tu su kao sada neke tekovine koje treba petrificirati,oni imaju svoju doktrinu,kad malo zaškripi pozovu se na tuđmana,sve je to jedan postsocijalistička sapunica