Filozof i aktivist Srećko Horvat objavio je nedavno na poziv ugledne britanske izdavačke kuće Penguin novu knjigu. “Poetry from the Future” s dramatičnim podnaslovom “Zašto je globalni oslobodilački pokret posljednja šansa naše civilizacije” napisao je na engleskom, na Visu gdje provodi pola godine. Prava na knjigu prodana su već u Francusku, Španjolsku, Tursku i Italiju, Slovenci su zainteresirani, a hoće li svjetlo dana ugledati i u Hrvatskoj ovisi o Penguinu.
Knjigu je promovirao u Londonu s legendarnim Brianom Enom. Njegov veliki intervju za jedan od najvažnijih američkih progresivnih medija The Intercept slušalo je u samo mjesec dana više od 650.000 ljudi. Suosnivač Intercepta je novinar Glenn Greenwald poznat po objavljivanju Snowdenovih fileova. Noam Chomsky komentirao je njegovu knjigu riječima: “Neodoljiva vizija, neodgodiva potreba, i ne izvan dosega”. Premda će ga u domaćoj javnosti mnogi s lakoćom otpisati kao salonskog ljevičara, i ne pomišljajući da bi možda najprije trebali pročitati ili čuti nešto od onoga što dotični radi i unatoč tome što on iza sebe ima dva iznimna projekta – Subversive Festival i Filozofski teatar te niz knjiga među kojima je i “Radicality of Love” prevedena na niz jezika pa i na kineski i korejski – Srećko Horvat je novom knjigom zaintrigirao neke od najvećih svjetskih intelektualaca i čini se kako je na putu da postane mlada filozofska zvijezda. Uglavnom vani, naravno. Horvatov je jesenski itinerar pun obveza. Vraća se poslu s DiEM25, paneuropskim ljevičarskim pokretom koji je osnovao zajedno sa svojim prijateljem, bivšim grčkim ministrom financija Janisom Varufakisom, s kojim su osvojili devet mjesta u grčkom parlamentu, te kampanji za Green New Deal.
Knjiga traži novi poredak
Zajedno nastavljaju suradnju sa dva vjerojatno najveća predstavnika moderne ljevice u zapadnom svijetu: šefom britanskih laburista Jeremyjem Corbynom i agilnim američkim ljevičarom, izglednim demokratskim kandidatom za predsjednika SAD-a Bernijem Sandersom. Uz političko djelovanje s DIEM25, Horvat od rujna kreće u nove turneje, najprije je na BITEF-u u Beogradu, potom sudjeluje u projektu režisera Mila Raua koji u talijanskoj Materi radi predstavu/film o Evanđelju po Mateju s glumcima iz “Pasije” Mela Gibsona i Pasolinijeva filma.
Angažirat će se i u akciji protiv tretmana više od pola milijuna izbjeglica koji rade na talijanskim plantažama pod kontrolom mafije. U rujnu ga čeka i premijera Žižekove Antigone u HNK u sklopu Filozofskog teatra, potom će u Haagu voditi debatu s hrabrom njemačkom kapetanicom Pijom Klemp koja spašava izbjeglice itd. Na zimu se vraća na Vis gdje će napisati nastavak “Poetry from the Future” pod radnim naslovom “Nakon apokalipse”. Knjigu koju će također izvorno biti objavljena na engleskom i koja bi trebala izaći potkraj iduće godine naručio je prestižni Polity Press, izdavačka kuća specijalizirana za političku i filozofsku literaturu sa sjedištem u Cambridgeu.
No, vratimo se knjizi i njezinu naslovu “Poetry from the Future”, koji je autor posudio od Karla Marxa iz 1852.: “Socijalnu revoluciju (…) ne može nadahnuti poezija iz prošlosti nego jedino poezija iz budućnosti”. Ovom knjigom traži potpuno novi poredak, alternativu postojećem, koji smatra nasilnijim od bilo koje revolucije i koji, kako apelira kroz cijelu knjigu, može iznjedriti jedino globalni oslobodilački pokret. Horvat ne trati vrijeme na to da čitatelja uvjeri u očito - u neizbježnu apokalipsu čovječanstva upregnuta u poredak koji neoliberalna, korporativna mašinerija financijskog i svakog drugog kapitalizma gura u neumitnu propast. “Prošlost je zaboravljena, i budućnost je bez nade.” U distopiji već živimo. Znakovi propasti svuda su oko nas: izbjeglički kampovi, ksenofobija, porast nasilja, klimatske promjene, novi ratovi, rastuće socijalne razlike, terorizam, dezintegracija Europe, topljenje Arktika i goruća Amazonija, Trump… popis bi se mogao nastaviti u beskraj, od migranata koji skaču sa spasilačkih brodova u more jer ih Europa ne želi primiti do poludjelih Amerikanaca koji svako malo ubojitim rafalima rešetaju sunarodnjake, do plutajućeg pacifičkog otoka smeća koji je već triput veći od Francuske…
Svi oblici otpora
“Od početka krize ne svjedočimo samo porastu autoritarnog kapitalizma (Erdogan, Putin, Trump, Modi) nego i opasnog fenomena koji Tariq Ali zove ekstremni centar.” Angela Merkel ili AfD, Clinton ili Trump, Macron ili Le Pen? To nije izbor. Potreban je treći put, stvaranje istinske globalne zajednice. Horvat traži prostor slobode u kojem bi svatko od nas mogao pružiti otpor, makar i na mikrorazini, bilo gdje, svuda, internacionalno, nadnacionalno i globalno. U Zagrebu kao i u Hong Kongu. Zaziva demokratizaciju otpora, propitujući modele pobune, alternativnog opstanka i organiziranja kako iz prošlosti tako i sadašnjosti jer klasični oblici revolta poput uličnih demonstracija više nisu dovoljni. Čak i nasilni prosvjedi kao onaj u Hamburgu 2017. protiv G20, u kojem je i osobno sudjelovao, ili pariški “žuti prsluci”, nisu presudan izazov postojećim strukturama moći.
Horvat ističe da vlasti ignoriraju čak i milijune na ulicama, kao u veljači 2003. kad je više od 10 milijuna ljudi istodobno prosvjedovalo u 600 gradova protiv rata u Iraku. I rat nije stao. U svojoj potrazi za novim oblicima otpora i alternativnim poretkom inspiraciju pronalazi na raznim stranama svijeta i u različitim dobima, ponajviše u antifašističkom otporu partizanskog pokreta i nekim fenomenima vezanim uz Jugoslaviju kao što je pokret nesvrstanih, ali i u suvremenim samoodrživim komunama u Španjolskoj i Francuskoj. Horvat izvlači iz kolektivne amnezije stare, prezrene i zaboravljene pojmove i događaje, analizira ih i stavlja u novi kontekst povezujući eru prije i poslije pada Berlinskog zida, tražeći način kako da se zamrla ljevica oporavi i poveže na internacionalnoj razini. Nije čudo da je ova knjiga izašla vani. U Hrvatskoj je “Poetry from the Future” idealna da završi kao kolateralna žrtva ideoloških podjela jer autoru doista nije teško prilijepiti naljepnicu jugonostalgičara, a možda i komunista, ako se baš želi (zanimljivi su njegovi svjetonazori u svjetlu činjenice da je prvih osam godina života proveo u Njemačkoj kamo se njegova obitelj preselila ubrzo nakon što je Srećko rođen, a u Hrvatsku vratila se 1991., dakle nakon sloma komunizma i na početku rata).
Nadići nacionalne identitete
No, ako i idealizira antifašistički pokret na Visu, treba imati na umu da je knjiga izašla na europskom tržištu i da autor nije imao na umu izazivati domaće ideološke protivnike. Horvat o Visu 1944. piše praktički poetski, ali se drži činjenica i ističe neupitnu vrijednost masovnog, kapilarnog narodnog otpora naizgled nadmoćnom nacizmu i fašizmu, što ga ne sprečava da pošalje poruku drugovima ljevičarima zapelim u prošlosti: pjesme otpora iz 20. stoljeća su lijepe i važne, ne trebaju biti zaboravljene, ali ako želimo stvoriti istinski novu političku subjektivnost, trebamo nove pjesme. Horvat doista zahvaća puno širu sliku od jednodimenzionalne podjele na lijevo i desno, kompleksnu sliku svijeta u propadanju, nadajući se da će možda netko iz povijesnih iskustava s ovog našeg ruba Europe izvući pouke za remodeliranje modernog svijeta. Uspoređujući partizanski pokret u Jugoslaviji s današnjom situacijom piše kako je Churchill podržao Tita jer si nije mogao priuštiti luksuz da odbije bilo kojeg potencijalnog saveznika u borbi protiv Nijemaca, pa bili oni i komunisti.
Zašto “lideri slobodnog svijeta” ne shvaćaju da daljnje guranje neoliberalnih reformi donosi situaciju u kojoj se osiromašena populacija, baš kao tridesetih, okreće prema desnim populistima?, pita on. Duh Margaret Thatcher ponovno nas progoni, piše dalje, ovaj put prožimajući nas hladnim kataklizmičnim dahom. A priča ide ovako: kad su pitali Margaret Thatcher krajem 2002. koje je njezino najveće postignuće, promptno je odgovorila: Tony Blair i Novi laburisti. Prisilili smo suparnike da promijene mišljenje. I bila je u pravu, rezimira autor: Pravi trijumf dolazi kad neprijatelji prihvate ideologiju i ekonomsku politiku kojoj su se prije suprotstavljali. Pravi je trijumf diktata Margaret Thatcher da čak ni ljevičari više ne vjeruju da postoji alternativa.
I tu počinje njegova misija. Sasvim sigurno Horvat je pogodio puls mladih generacija, njihova razmišljanja i strahove, u vremenima koja pred njih stavljaju ogromne izazove, bilo da ste siromašni Indijac koji želi karijeru, Sirijac koji bježi pred ISIL-ovcima, Afrikanac kojeg je sa zemlje potjerala suša ili rat, Amerikanac koji ne može platiti željeni studij, školovani Hrvat koji ne može naći pristojno plaćen posao… ili 16-godišnja Greta Thunberg koja je pokrenula svjetski prosvjed za klimu. Horvat u potrazi za boljim svijetom vraća u upotrebu važne i velike riječi, kojih se ovo vrijeme bez velikog narativa srami, poput pravde, jednakosti, slobode, zajedništva, solidarnosti… ali i daje čitateljima do znanja kako neće biti dovoljno sjediti i naivno se optimistično nadati boljem. Navodeći riječi talijanskog filozofa Franca Bifa Berardija koji je Europu ocijenio kao Auschwitz na plaži, Horvat piše kako je njegova procjena točna, ali da kod njega rezignacija pobjeđuje nad aspiracijom.
U vrijeme kad je “lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma”, kako je zabilježio američki filozof i marksist Fredric Jameson, “ono što danas trebamo više nego ikad je nada bez optimizma. To je jedini put iz otpora u oslobođenje”, piše Horvat. Strastveno apelirajući na novi internacionalizam, na to da moramo nadići i granice i nacionalne identitete i opterećujuće narative prošlosti kako bismo riješili probleme današnjice, autor navodi uvjerljiv argument zašto bi lijevi internacionalni pokret ovaj put mogao uspjeti: globalna prijetnja otvara mogućnost da izgradimo globalnu zajednicu. Mračna budućnost ono je što nam daje svijest o cjelini. Mrak ipak ne dominira ovom knjigom. Horvat uspijeva biti i ironičan i poučan kad je riječ o ljevici i ljevičarima pa tako prepričava scenu iz filma “Capital” Coste Gavrasa iz 2012., koja izgleda otprilike ovako: Na obiteljskom ručku šef velike europske investicijske banke raspravlja sa svojim ujakom, šezdesetosmaškim ljevičarom koji optuži nećaka za zaduživanje Europljana i uništavanje zemalja kao što je Grčka. Mladi mu bankar odgovara: “Ali trebao bi biti zadovoljan. Ja sam ispunio tvoje snove iz djetinjstva”. Kad se ujak začudi, mladi bankar arogantno mu odgovori: “Vi ljevičari željeli ste internacionalizam, i sad ga imamo. Novac ne poznaje granice.”
VIDEO Što su to nacionalne mirovine?:
Znakovi propasti su, uistinu, oko nas, no dvojnim da li su to znakovi propasti čovjeka, sustava ili jedne bolesne civilizacije, dvojim i da li ima smisla boriti se kada svi dobrovoljno nose lance, dvojim o smislu uzaludnih nastojanja da see ljude uvjeri da je pravo na jednakost ujedno i njihova dužnost...