Pamela Anderson i Srećko Horvat prvi put sreli su se u Berlinu 2017. Spojio ih je Julian Assange, od tada su u kontaktu i zajednički intervju došao je kao logičan korak, pogotovo nakon komentara Pamele Anderson o Francuskoj i Italiji. Razgovor je vodio David Broder, objavljen je u newyorškom magazinu Jacobin.
Prosvjedi žutih prsluka u Francuskoj izazvali su veliki prijezir među medijima i političkim elitama, ali im vi pružate podršku, uz primjedbu da je „ta pobuna tinjala već nekoliko godina“. Što, po vama, predstavljaju ti prosvjedi? Odgovaraju li raspoloženju koje vidite u Francuskoj otkad živite ondje?
PAMELA ANDERSON
Moji su komentari isprva bili potaknuti scenama nasilja. Svi su bili hipnotizirani. Zašto? I zašto je to bilo takvo iznenađenje? Što stoji iza nasilja? Željela sam shvatiti. Znam da me nije lako prihvatiti takvu kakva jesam. Obično uzburkam stvari na nekonvencionalan način, a i nadalje ću to činiti. Nekoliko dana nakon izbijanja prosvjeda u Francuskoj putovala sam u Milano. Ondje sam u novinama naišla na tekst u kojem gospodin Salvini kaže: „Macron je problem za Francuze.“ No, ja na to gledam drukčije. Mislim da je to europski problem. Na isti način na koji je i porast ksenofobije u Italiji europski problem. Ne samo talijanski problem. Malo prije mog dolaska u Italiju vrhunskom talijanskom kuharu Vittoriju Castellaniju rečeno je da ne upotrebljava strane recepte za vrijeme svog TV showa. Volim talijansku hranu. Ali što je talijanska – ili bilo koja hrana – bez stranih utjecaja? Sigurna sam da i gospodin Salvini uživa u stranoj hrani. U redu, udaljili smo se od žutih prsluka.
Video - Botoks uništio lica slavnih glumica
SREĆKO HORVAT
Ali ovo je izvrsno zapažanje problema. To je zapravo započelo 2009. godine s kampanjom Silvija Berlusconija usmjerenom protiv „netalijanske“ hrane u Italiji, to je kontinuirani postupak normalizacije — polagano uvođenje mjera ili čak zakona koji će u bliskoj budućnosti izgledati normalni. Ako se dobro sjećam, upravo je Vittorio Castellani prije gotovo deset godina isticao kako ne postoji autentična talijanska hrana jer rajčica dolazi iz Perua, a špageti su iz Kine. Dakle, bez stranih utjecaja, talijanska hrana doslovno bi imala drukčiji okus. Kad kažeš da Salvini vjerojatno uživa u stranoj hrani, tada zapravo navodiš pravi problem. Kao što je slučaj s Macronovim obraćanjem žutim prslucima iz njegova zlatnog salona, okruženog zlatnim ukrasima, koji pokazuje u koliko su maloj mjeri političke elite povezane s narodom. Nadalje, to je krajnje cinično od vladajućih elita. Što se tiče Francuske, postalo je očito da „svjetski duh na konju“ (kako je Hegel vidio Napoleona i kao što Jürgen Habermas vidi Macrona) nije ništa drugo nego Jacques Lacanov kralj koji je lud ako vjeruje da je on kralj. Kad Macronov ministar pokušava prikazati jaz između siromašnog radništva i političke elite i pritom se žali kako večera u Parizu košta „200 eura bez vina“, to je još jedan očigledan znak nepovezanosti elita s narodom. Žuti prsluci s pravom vjeruju da Macron ne živi „u stvarnom svijetu“. Ovih ste dana istovremeno mogli vidjeti nešto što kao da dolazi iz neke druge stvarnosti samih situacionista, grafit koji kaže jednostavno „Pamela Anderson, predsjednica!“
Dužnosnici francuske vlade i neki mediji tvrde da prosvjednici ignoriraju potrebu za zaštitom okoliša. Kao osoba kojoj je doista stalo do očuvanja okoliša, mislite li da su zahtjevi žutih prsluka spojivi s programom zelenih?
PAMELA ANDERSON
Ne mislim da bi siromašni trebali plaćati zbog klimatskih promjena. Ipak, upravo oni plaćaju najvišu cijenu. Neki kažu da su prosvjednici u Francuskoj prosvjedovali kako bi mogli nastaviti sa zagađivanjem planeta. Osobno ne vjerujem da je tako. Oni prosvjeduju jer bogati uporno uništavaju planet, a siromašni to plaćaju. Nakon razornog potresa 2013. posjetila sam Haiti kako bih podijelila pomoć. Posjetila sam dječju bolnicu i izbjegličke kampove. Siromašni su još jednom to skupo platili. Od tada se na Haitiju provodi niz “grassroots” projekata koji pokazuju kako bi zelena tranzicija mogla izgledati. Prosvjedi u Francuskoj započeli su kad je predsjednik Macron najavio povećanje poreza na ugljik i zagađenje zraka. Time je trebalo pristići više sredstava u državni proračun i također je trebalo motivirati ljude na odabir alternativa dizelskim automobilima. Macron ima namjeru ukinuti dizelske automobile do 2040. Međutim, francuska vlada poticala je ljude na kupnju dizelskih automobila tijekom niza godina. Primjerice, 2016. godine, 62% automobila u Francuskoj bili su dizelski, kao i 95% svih kombija i malih kamiona. Stoga ne čudi da mnogi doživljavaju ovu novu politiku kao potpunu izdaju. Nabavka novog automobila za predsjednika Macrona i njegove ministre vjerojatno i nije nešto posebno, ali predstavlja problem mnogima koji su već ionako u financijskoj stisci. Brojni siromašni bez automobila neće moći ići na posao, osobito ako u njihovu području nema pouzdanog javnog prijevoza. Mnogi stariji neće moći u trgovinu ili kod liječnika.
SREĆKO HORVAT
U Njemačkoj postoji isti problem. Sjajno je da brojni njemački gradovi brane korištenje automobila na dizelsko gorivo. No, znate li kamo će ih izvesti? Većinom na Balkan i u istočnu Europu. I ne možete kriviti ljude što kupuju dizelske automobile jer su jeftiniji, a oni ionako već žive u teškim uvjetima. Uvijek je takav slučaj s kapitalizmom, nemate samo interni rascjep, unutar zapadnoeuropskih društava, između bogatih i siromašnih, nego i onaj između metropolitanskih bogataša i ruralnih siromaha ili onih iz predgrađa te između centra i periferije Europske unije.
Protagonisti Brexita i žutih prsluka su ljudi koji obično ne dominiraju novinskim naslovima i koji su se napokon uspjeli oglasiti. No, unatoč Pamelinu aktivizmu, čini se da su neki mediji bili iznenađeni kad se ona oglasila po pitanju tih tema. Zašto je to tako?
SREĆKO HORVAT
Ja sam samo iznenađen činjenicom da je bilo tko iznenađen. Ona je već godinama aktivna u raznim kampanjama i posjećuje mjesta razorena potresima. Naravno, shvaćam da ljudi još uvijek povezuju Pamelu sa serijom “Baywatch” (“Spasilačka služba”) ili s Playboyem i da bi mogli biti iznenađeni da ona ima svoje mišljenje o Brexitu ili žutim prslucima, no nije li ljepota baš u tome? Ako je “Baywatch”, TV serija koju je tjedno gledalo 1,1 milijardi ljudi u 148 zemalja, dala Pameli platformu da digne svoj glas i ne samo komentira već i intervenira u današnjem strašnom političkom krajoliku, tada bismo tu priliku trebali iskoristiti i pozdraviti. Još se uvijek sjećam kako smo tijekom 1990-ih, tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, moja sestra i ja gledali “Baywatch” i kako je za nas, djecu iz zemlje koja se raspadala u komadiće pred našim očima, televizija često bila naš bijeg u moguću, a često i željenu budućnost.
Mislite li da imate odgovornost da iskoristite svoju javnu platformu za zauzimanje za ciljeve?
PAMELA ANDERSON
Čujem brojne priče takve vrste iz udaljenih krajeva države Zimbabve. “Baywatch” su gledali u šatorima okruženi domorocima. Također i u opasnim područjima diljem svijeta, uključujući Ameriku. Nismo bili svjesni da se infiltriramo (u ta mjesta) na naš način — da, kroz san o „dobrom“ životu. Plaža. Kalifornija. Eskapizam. Bila sam dio toga. Ali to mi daje privilegij i priliku da se zauzmem za brojna pitanja u koja vjerujem. Nedavno, kad me je Deutsche Welle zamolio da podržim njihovu kampanju o sedamdesetoj godišnjici Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i Članku 19, deklaraciju o slobodi izražavanja, govorila sam o Julianu Assangeu, koji se još uvijek nalazi u arbitražnom pritvoru (kako su to definirali sami Ujedinjeni narodi) i koji je suočen s izručenjem Sjedinjenim Američkim Državama. Moja je odgovornost govoriti o tim pitanjima. Svi imaju tu istu odgovornost. Bez slobode govora i neovisnog novinarstva, uključujući organizacije kao što su WikiLeaks i zviždači, ne postoji šansa za izgradnju boljeg svijeta.
Aktivni ste u kampanjama organizacije za zaštitu životinja PETA, kao i za pružanje pomoći Haitiju nakon potresa, a nedavno ste objavili još neke političke intervencije. Kada je aktivizam u pitanju, čime se trenutačno bavite? Koje publikacije čitate i koji su mislioci ili pisci imali najveći utjecaj na vas?
PAMELA ANDERSON
Čitam knjige, gledam filmove, učim francuski, putujem po svijetu i doživljavam ga kao zagonetno i čarobno mjesto. No, on je istovremeno i zabrinjavajuće mjesto. Zabrinjavaju me klimatske promjene i izumiranje. Još sam uvijek aktivna u pružanju podrške ekološkoj organizaciji Sea Shepherd i organizacijama koje pomažu izbjeglicama. Također, često mislim na Juliana Assangea, osobito u ovom trenutku, približava se Božić i on ne može biti sa svojom obitelji i prijateljima. Mislim da je sve to povezano. Sve više me zabrinjava Europa, mjesto koje volim. Tijekom mog nedavnog boravka u Italiji, netom prije mojih komentara o vladi Mattea Salvinija, čitala sam esej Umberta Eca pod nazivom „Vječni fašizam“ iz 1995. godine. U njemu on definira četrnaest općenitih svojstava fašizma, koji on nije držao koherentnim sustavom. On stoga govori o nečemu što naziva “ur-fašizam“ i karakteristikama kao što su “kult tradicije“, “strah od različitosti“, “apel frustriranoj srednjoj klasi“, “opsjednutost zavjerom“, “prijezir prema slabima“ i “mačizam“. Pogledajte vođe kao što su Trump, Bolsonaro i Salvini i vidjet ćete upravo ta svojstva. Oni uništavaju Amazonu, Arktik i cijeli planet u stvarnom vremenu. A planet B ne postoji.
U brojnim zemljama krajnja desnica je u usponu, ali istovremeno tu je i radikalizacija ljevice, što uzrokuje političku neizvjesnost. Što, po vašem mišljenju, stoji iza svega toga?
SREĆKO HORVAT
Nakon posjeta plamtećim ulicama Pariza, Jerome Roos nedavno je objavio izvanrednu analizu u kojoj navodi da su žuti prsluci uništili stare političke kategorije, što istovremeno predstavlja opasnosti i otvara prilike. Podsjeća nas na prikladan citat Saint-Justa koji je rekao: „Sadašnji red je nered budućnosti.“ Nažalost, nakon svih „proljeća“ kojima smo svjedočili, moramo sve preokrenuti i usmjeriti na bolje i zapitati se što ako se trenutačni nered, sve te libidinozne energije i revolucionarni potencijal, ne pretvori u novi red budućnosti? „Stanje iznimke“, kako ga je definirao Carl Schmitt i razradio Giorgio Agamben, već je postalo pravilo, a ne iznimka, diljem Europe. Nakon prosvjeda protiv skupa G20 u Hamburgu, europski vođe već su zagovarali paneuropski „registar aktivista“. Neku vrstu izvještaja o manjinama u cilju očuvanja reda. Ili anarhije moći.
PAMELA ANDERSON
Slažem se sa Srećkom. Kao što sam rekla kad sam komentirala žute prsluke, pravo pitanje glasi može li neposlušnost biti konstruktivna, što se događa dan poslije: mogu li progresivci u Francuskoj i diljem cijelog svijeta iskoristiti tu energiju pa da umjesto nasilja svjedočimo izgradnji društva koja se temelje na jednakosti i ravnopravnosti? Bio je to poziv na buđenje. Sanjam o društvu u kojem ljudi imaju neutaživu glad za knjigama i umjetnošću. Imamo odgovornost da ispunimo svoja srca i um muzikom i umjetnošću, a ne da u središtu svega bude PlayStation. Ljudska povezanost izumire. Kad zaboravimo voditi ljubav, zaboravit ćemo jedni druge. Borimo se zajedno. I učimo zajedno.
nisam sve pročitala nemrem komentirati