PONEDJELJAK, 24. VELJAČE
Ajmo reći da su HDZ-ove vlade bile desničarske, antisocijalne, proturadničke, pa se i moglo očekivati da donose zakonske odredbe na štetu radnika. Ali sada kada se se u povodu izmjena ZOR-a lista po povijesti promjena toga temeljnog radničkog zakona, komentatori moraju ustvrditi da su socijaldemokratske vlade bile osobito bešćutne prema radnicima. Jest da je u Tuđmanovo vrijeme iz toga zakona bila gotovo posve izbačena riječ “radnik” a da se za Račanove vlasti vratila, ali tu preinaku u jeziku nisu pratila veća nego uvelike smanjena prava zaposlenika. Iznimno licemjeran odnos prema ZOR-u pokazat će i Račanov nasljednik Zoran Milanović, koji je uoči izbora, kao oporbenjak, potpisao sindikalni zahtjev za referendum o ZOR-u, na sva usta optužujući HDZ-ovu vladu zbog obespravljenosti radnika i pozivajući “sve građane” da slijede njegov primjer. Vlada istog toga Milanovića poslala je sada u saborsku proceduru prijedlog izmjena ZOR-a poslije kojih će taj zakon za radnike biti gori nego u vrijeme svih dosadašnjih vlada, te gori nego u bilo kojoj zemlji Europske unije.
Poslodavac može radniku dati otkaz kad hoće i kako hoće, smanjeni su otkazni rokovi i otpremnine, radnik mora pristati na smanjenje plaće ili uzeti knjižicu, uvodi se 56-satni i 60-satni radni tjedan, po povratku s rodiljskog zaposlenica ili zaposlenik može biti raspoređen na dugo radno mjesto, smanjuje se uloga kolektivnih ugovora i teži se gašenju sindikata. Ako je Zoran Milanović žestoki protivnik desnice, ako se još jednom iskazuje i kao bešćutni protivnik radništva – tko je zapravo on? Ako su ga njegovi ministri a i on sam omrazili kod učitelja, nastavnika, profesora i znanstvenika, zatim kod liječnika, obrtnika, policajaca, napose kod branitelja, ali i kod svih dugih profesija i društvenih skupina, s kim on još i na osnovi kojeg programa kao državnik u ovoj zemlji može komunicirati? Još samo sa – samim sobom. Da se poslužimo prostim i manje postim usporedbama – Hrvatska nema vlast u onoj ulozi u kakvoj pastir vodi brigu o stadu, otac o obitelji, ravnatelj o svojoj tvrtki, školi ili institutu, svećenik o župi, trener o momčadi. Ova je zemlja napuštena, vlast se od nje odvojila u uvjerenju da je svekoliko stanovništvo na teret državi i da ga treba kazniti što više mu oduzimajući. I promjene ZOR-a su kažnjavanje radnika, oni su svedeni na puko sredstvo kojim se služi poslodavac kao preslikana vlast, sredstvo koje može rabiti do iznemoglosti i bez obveza odbaciti kao višak. Takav odnos prema narodu proizlazi iz naravi Zorana Milanovića, on podnosi ljude samo ako zadovoljavaju njegovu taštinu i hrane njegovu volju za moć. Sjetite se upornosti s kojom je branio lex Perković pa je usporedite s bezobzirnosti prema radnicima s kojom se žele donijeti izmjene ZOR-a. Ukidanje temeljnih prava radnika posljedica je njegova paranoičnog odnosa prema ljudima, a, metaforički govoreći, lex Perković je posljedica njegove jednako paranoične potrebe da ga Udba štiti.
SUBOTA, 22. VELJAČE
Građani misle obratno od onoga što misli Pusićka
Naravno, za govornike na izvještajnoj konvenciji SDP-a svemu je kriva bivša vlast, a trijumfirala je gošća Vesna Pusić rekavši kako je ovo “najuspješnija vlada koju je Hrvatska do sada imala”. Pusićka – obratna žena! I rekordna nezaposlenost, i rekordna zaduženost u inozemstvu, i nikad veće siromaštvo, i najgore ocjene međunarodnih agencija za rejting... – sve govori da je ovo najlošija vlada dosad, ali Pusićka tvrdi obratno. Tako je i kad govori u ime “svih građana ove zemlje”: ono što oni misle obratno je od onoga što misli ona, jer dobiva samo pet, šest posto njihovih glasova. Neprijeporna je činjenica da joj je otac bio sudac u NDH, ali opet je obratno: na toj je dužnosti bio, tvrdi Pusićka, po partizanskom zadatku (poput Pavelića!). Kad je u ratu cijela Hrvatska bila koncentrirana na obranu od agresora, Pusićka je radila obratno, pa je tako u Zagreb, u Muzej Mimara, dovela skupinu beogradskih intelektualaca s kojima su probrani hrvatski umovi pleli pletivo obostrane krivnje za krvoproliće. Napokon, očekivalo bi se da u državi koju nije željela nema političkih ambicija, ali je obratno: nitko ih nema kao ona. Obratno je i kad joj se te ambicije ostvare: najbolja sam kad je Hrvatska najgora.
NEDJELJA, 23. VELJAČE
Savez za Hrvatsku: Srb srbuje – Šišljagić ga vrbuje!
Mediji će zabilježiti i kad osobe bez ikakva političkog značenja daju izjave po kojima se čini da su za Hrvatsku sudbonosne. Tako predsjednik HSP-a Danijel Srb, koji je s Đapićem i ostalima uništio stranku do neprepoznatljivosti, srozavši je s iznimno moćne pozicije na kojoj je imala osam zastupnika u Hrvatskom saboru na ništicu s niti jednim zastupnikom, tvrdi: Savez za Hrvatsku odraz je nesposobnosti HDZ-a da okupi desnicu. Koju desnicu? Njega i njegovih dvadesetak privrženika? Srb srbuje – Šišljagić ga vrbuje!
UTORAK, 25. VELJAČE
Iskusna Jadranka Kosor odlično razumije Antu Tomića
Ima sreće Jadranka Kosor – dočekala je priliku da napravi još jedan važan korak u sve očitijem pomicanju ulijevo. U Splitu je netko bacio fekalije na pisca i novinara Antu Tomića, a bivša premijerka je na twitteru napisala: “Došao i taj dan: zovem A. Tomića na kavu. Da mu kažem zašto mi se sve gadi fekalska demokracija i oni koji je demonstriraju”. Jedna prijateljica najodanije suradnice negdašnjega premijera kojemu se sada sudi ovako je prokomentirala te riječi bivše premijerke: “Razumijem njezino suosjećanje s Tomićem, jadnica, od dugogodišnjeg uvlačenja u jednu stvar Ive Sanadera i sama zna što znači biti u osvježenju kakvo je snašlo splitskog novinara.”
SRIJEDA, 26. VELJAČE
Antologija nelogičnosti na granici nesvjesnog stanja
Stožer za obranu hrvatskog Vukovara počeo je po cijeloj Hrvatskoj lijepiti plakate sa slikom branitelja Darka Pajičića, kojeg je policija silom spriječila da razbija ćirilične ploče te je pri tome teško ozlijeđen. Na plakatu je i parafraza “Niko ne sme da vas bije sem hrvatske policije”. U MUP-u tvrde da Stožer zlorabi Pajičićevu tragediju, no njihovo je objašnjenje prava mala antologija nelogičnosti. Prvo tvrde da se Pajičić “lažno prikazuje žrtvom policijske brutalnosti” a zatim se priznaje da je nakon uporabe policijske sile udario glavom o zid pa u tlo, pri čemu je teško ozlijeđen. Zatim se tvrdi da je Pajičić imao 3,48 promila alkohola u krvi i bio “na granici nesvjesnog stanja”, ali i opisuje kako je prema ćiriličnim pločama išao “ubrzanim korakom” noseći kamenje u rukama. Kako netko “na granici nesvjesnog stanja” može ići “ubrzanim korakom” i nositi kamenje u rukama? A ako je u takvu stanju, lako ga je svladati i suvišno je bacati ga tako da ga se gotovo ubije. No možda je bijes koji je policajac iskalio na Pajičiću s ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića prenesena strast s kojom još uvijek traži Antu Gotovinu.
ČETVRTAK, 27. VELJAČE
Na brdima Hrvatska zaslužuje puno bolje
Karamarko je na stranačkom skupu u Omišu govorio o “gospodinu s drugog brda koji perfidno radi protiv interesa vlastitog naroda”, na čiji je račun doletjela i uvreda iz publike. Josipović je uzvratio rekavši da “članovi i simpatizeri HDZ-a zaslužuju puno bolje” te da i “Hrvatska od glavne oporbene stranke očekuje više od uvreda i stalnog traženja neprijatelja”. No je li Josipović bio uvredljiv kad je u Parlamentu u Sarajevu svoju državu optužio za ratna stradanja u BiH, i to pred političarima koji su, na primjer, etnički očistili Sarajevo, a Hrvate pretvorili u najobespravljeniji narod na kugli zemaljskoj? Zatim, kad je išao u Srb na proslavu obljetnice četničkog pokolja nad Hrvatima? Pa kad je sricao hvalospjev partizanskoj kapi pod kojom su ubijeni toliki nevini Hrvati? Ili kad je na dar od srbijanskog predsjednika Tadića primio reprint izdanje časopisa Ljubomira Micića, autora istrebljivačkih tekstova o Hrvatima. Doista, Hrvatska zaslužuje puno bolje.
PETAK, 28. VELJAČE
Transparentno – to jest kako SDP odluči
Linić je odlučio: ubuduće milijarda i pol kuna ne ostaje fakultetima i institutima koji je zarade nego će ići u proračun. Zgranuti su rektori, dekani, ravnatelji, profesori, znanstvenici, sindikati. Ministar Jovanović uvjerava da će sredstva i dalje biti na raspolaganju fakultetima, “ali bi se trošila transparentnije i u jasno definirane svrhe”. To jest kako SDP odluči. Konkretno: znanstvenik svjetskog glasa zarađuje, a Skansi koji ima samo srednju školu odlučuje kako će se zarada trošiti. Recimo za najamninu za njegovu kuću u Ljubljani koju iznajmljuje hrvatskoj državi. Ili za honorar Milanovićevoj supruzi.
>> Izglasan ZOR u prvom čitanju, Vlada i sindikati pozvani na dogovor
ne mogu drugari bez udbe...