"Beživotno tjelo moje Jadranke ležalo je na hodniku. Od šoka nisam
mogao doći sebi. Iako se oko kuće pucalo i sve je gorilo od šoka sam se
zaledio. Gledao sam svoju kćerku kako leži u lokvi krvi. Što ima teže
na ovome svijetu nego, izgubiti svoje dijete. Prišao sam, sklonio joj
kosu s čela i milovao čelo. I danas me ona hladnoća njezinih obraza
paralizira.
Šaptao sam, dozivao je no, sklupčano tjelo beživotno, u grču s rukicama
negdje u zraku njemo je odavalo ono najgore", sjeća se Kazimir Zelenika
tog 14. rujna 1993 godine kada je u ranim jutarnjim satima, još pod
okriljem noći u zločinačkom piru Armija BiH počinila stravični zložin
na mučki način ubivši 41. Hrvata Uzdola.
Ubijena kći
" Dozivao sam po kući, traživši roditelje. U njihovoj spavaćoj sobi
stravičan prizor. Moji roditelji ubijeni su na krevetu, u snu. Vratio
sam se u hodnik, uzeo Jadranku u naručje i odnio je u njihovu sobu.
Njezino beživotno tjelo spustio sam između tjela mojih
roditelja", jedva čovjek priča. Kaže, uvijek ga ta ljutina stišće u
grlu. priča nam da ako je ikada bilo pakla na zemlji, onda je to bilo
tog jutra prije 12 godina.
Svuda unaokolo gorile su kuće, leševi staracfa, žena i djece ležali su
po ulici, livadama, na kućnim pragovima. " U trenutku nisam mogao niti
vjerovati da se to dogoađa. ne znate kuda bi ste krenuli. Trčao sam od
tjela do tijela provjeravao ima li tko živ. S obližnjih kuća vatra je
divljala. Pucnji su se razlijegali. Znao sam da nešto moram uraditi,
ali što", nakon 12 godina i danas još vidno uzbuđen sjeća se Kazimir.
Sud i pravica?
Tog stravičnog jutra u Uzdolu su ubijane i po cijele hrvatske
obitelji. Nema niti jedne kuće u kojoj nije ubjeno po po troje i
više svojih najbližih. " Vjerujte da je bio gotovo isti šok kada sam
vidio moju Jadranku, kao što je kada sam na sred puta vidio tjelo
osmogodišnjeg Stjepana Zelića. Obučen samo u gaćicama, preliveno krvlju
ležalo je beživotno dječje tijelo. Bože, komu je djete smetalo?
Nedaleko od njega ubijeni su njegova mama Ružica i 11. godišnja sestra
mu Marija", priča čovjek koji se prvi vratio u Uzdol.
Svojim sredstvima je obnovio porušenu kuću: " Da sam otišao bilo gdje
izdao bi sve naše žrtve. Ovo je naša zemlja i mi ovdje pripadamo.
Nikada dok sam živ iz Uzdola otići neću. Tu je moj korjen i moji
grobovi. Svjedočio sam u Haaškom tribunalu. Vjerovao kako će krivci
odista biti suđeni i osuđeni", razočaran cijelim procesom suđenja kaže
Kazo. I on kao i preživjeli Hrvti Uzdola razočarani su jer su vjerovali
u su i pravicu.
Najveće životno sidro
Ostaje im živjeti s bolom no, inat, ljubav za rodnu grudu Hrvate Uzdola kao najveće i najteže sidro drži među brežuljcima okovanim voćnjacima. Tome najvjerodostojnije svjedoči Kazimir Zelenika koji se sa svojih jedanaestero djece vratio u Uzdol. Tvrdi kako se djeca moraju rađati u Uzdolu jer mu i pripadaju. Kaže da je sretan kada pred školom vidi okupljene mališane. I najmanje dijete u tome ramskom selu u dahu će vam reći imena svih 41 mučki ubijenih Hrvata. Ne šapuću niti imena zločinaca i mjesta odakle su došli. Iako su djeca ni oni baš puno ne vjeruju u to da će zaslužena kazna stići zločince, jer svijeta je puno i u svijetu svašta, a danas je ostalo malo ljudi koji pravicu dijele po težini, a ne po nečemu drugo. (V. L.)
