Dobra knjiga je doista čovjekov najbolji prijatelj. Ponajprije zato što, stalno na raspolaganju, pomaže kad je osobito teško. A ovoga mi ljeta nije lako: kao sociolog, politički analitičar pa i građanin moram pratiti izbornu kampanju u kojoj je napretek gluposti i gadosti. Tegobe vezane za to praćenje ublažavam čitanjem knjige „Thomas Jefferson. Umijeće moći“ američkoga povjesničara i dobitnika Pulitzerove nagrade Jona Meachama. Ta je izvrsna monografija, kojoj je prvo izdanje objavljeno 2012. godine, bila vodeća na listi bestselera New York Timesa. Naravno, čitatelje ne bih gnjavio svojim odabirom literature da me biografija trećega američkog predsjednika i autora Deklaracije o nezavisnosti nije u mnogočemu potaknula na razmišljanje o komuniciranju i djelovanju, pa i o karakteru i životu, vodećih političara kod nas danas. Ponajviše me intrigira način na koji je lucidni Jefferson, nedvojbeno čovjek „od krvi i mesa“ , uspijevao ublažiti ili prevladati animozitete prema protivnicima, okupljenima najviše u Federalističkoj stranci koja se zalagala za dominaciju centralne države u interesu kapitalista i građanstva, te obnovu bliskih veza s Engleskom. U prvom inauguracijskomu govoru 3. ožujka 1801. je naglasio: „Svaka razlika u mišljenju nije razlika u načelu. Mi različitim imenima nazivamo braću istoga načela. Svi mi smo republikanci, svi mi smo federalisti“. Također, s federalistom Johnom Adamsom, prethodnikom na položaju predsjednika, Jefferson je unatoč dugotrajnom neslaganju izmijenio ukupno 329 pisama, od kojih polovinu od kada su se obojica već prestala aktivno baviti politikom. Odnos između najistaknutijih političara različitih opredjeljenja, poglavito predsjednika velikih stranaka, neobično je važan element političkoga života u demokracijama. Posebno je korisno da teške riječi, izrečene za vrijeme kampanja i u žaru borbe, ne budu prepreke međusobnoj komunikaciji i suradnji nakon izbora.
Sličnosti s Amerikom
Nažalost, kod nas su već dugo takve prepreke izrazite. Primjerice, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović, u razmjerno dugom razdoblju vodeći naši političari, zapravo sve do pregovora za sastavljanje prošle vlade nisu izravno komunicirali; jedan drugoga su nerijetko „častili“ neprimjerenim riječima i ocjenama. Njihov animozitet bio je otegotna okolnost u nastojanjima posljednjih vlada i drugih aktera za poduzimanje mjera nužnih za izlazak zemlje iz duboke ekonomske i društvene krize, te unapređivanje općega dobra. S obzirom na navedeni i druge pokazatelje loših odnosa između političkih lidera u dugom razdoblju, mediji i javnost u cijelosti su pozitivno reagirali na uljuđeno ophođenje, čak i izmjenu komplimenata, između Milanovića i novoga predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića prije i za vrijeme predizborne debate na Hrvatskoj televiziji 12. kolovoza.
U prvoj polovini i sredinom prošloga mjeseca izgledalo je da će ta dvojica, koji se dugo poznaju i u nekim važnim aspektima karijernih i životnih putova međusobno si nalikuju, okrenuti novu, pozitivnu stranicu u odnosima između (lidera) dviju najvećih stranaka kod nas. Ipak se pokazalo da je to bila politička fatamorgana. Prvo je Milanović 25. kolovoza na već notornom sastanku s ratnim veteranima, uz ostale verbalne ispade, ustvrdio kako njegova majka „nikada nije bila vojni lekar kao Plenkovićeva“, što je zbog zloporabe člana obitelji primjer korištenja prljave kampanje. Predsjednik HDZ-a je uzvratio: poruke s navedenoga sastanka nazvao je „krčmarskim diletantizmom“. Vezano za spominjanje majke, rekao je kako „takve riječi nisu dostojne onoga tko obnaša dužnost premijera. Zato je na hrvatskim biračima da odluče žele li ozbiljno i vjerodostojno vodstvo ili šarlatanstvo i diletantizam“. Prošle nedjelje je Milanović na skupu u Splitu izjavio, očito aludirajući na Plenkovića: „Ja sam nacionalni građanski političar. Nisam krotki prevrtljivi briselski ćato i nikada to neću biti“. Pa je doista nemušto pokušao opravdati svoju nepriličnu izjavu o dr. Vjekoslavi Raos-Plenković lažima koje su neki iz HDZ-a širili o njegovu ocu. Takva „izmjena vatre“ u kampanji je vjerojatno već zatrovala odnose između predsjednika HDZ-a i SDP-a, na što upućuje Plenkovićevo reagiranje da će Milanovićevu izjavu o svojoj majci kao kršćanin oprostiti, ali mu neće zaboraviti. Korisno je usporediti odnos između Milanovića i Plenkovića s odnosom Adamsa i Jeffersona. Drugi i treći američki predsjednik su isprva surađivali, potom su se oštro politički sukobljavali, osobito žestoko za vrijeme kampanja; pri tome ipak nisu prešli granicu, što im je omogućilo brižno prijateljstvo u smiraj života. Naravno, društvene okolnosti Amerike s kraja 18. i početka 19. stoljeća i Hrvatske početkom 21. stoljeća se prilično razlikuju. Ipak, u ponečemu i nalikuju: obje zemlje su u vrijeme kontakata između ta dva para političara (bile) mlade demokracije u kojima su političke i druge elite još nerazvijene, kao i poratne i tranzicijske zemlje s razmjerno svježim ratnim i drugim traumama. Podudarnost je i u prevladavajućem obrascu kampanja.
Naime, aktualno predizborno komuniciranje u Hrvatskoj naročito je obilježeno svojevrsnom personalizacijom, bolje rečeno prezidencijalizacijom, baš kao da građani Hrvatske 11. rujna, poput Amerikanaca u posljednjih gotovo dva i po stoljeća, biraju predsjednika Republike, a ne parlament. Zbog prevladavajućih poruka kampanja koalicija koje predvode SDP i HDZ, znatiželje medija i javnosti za „mitski sukob junaka“, učinka već dugo prisutne bipolarizacije stranačke scene koju je pojava Mosta samo djelomično i privremeno oslabila te nekih drugih razloga, to komuniciranje najviše provode Milanović i Plenković ili se ono na njih posebno referira. Pojedini drugi političari, poput Milana Bandića ili Bože Petrova, također nastoje personalizirati kampanje svojih koalicija/stranaka, odnosno konstruirati i promicati javnosti poželjan imidž kao glavni adut za uspjeh.
Taj uglađeni diplomat
Međutim, takvi to čine marketinški pojačavajući svoju važnost bez obzira na svoje stvarne kvalitete i realan odnos političkih snaga kao i potporu birača (doista je bizarna poruka gradonačelnika Zagreba „Premijer. A tko drugi?“ ). Rezultat izbora će ionako pokazati da je tzv. treća opcija kod nas sada prilično fragmentirana i manje koncentrirana na jednoga aktera nego na izborima u studenome prošle godine kad je Most uzeo najveći dio toga dijela političkog kolača. Najveću odgovornost za dominantno prezidencijalizirajući „ton“ ove kampanje snosi pak HDZ. Ta se stranka, opterećena svađama i aferama iz kratkoga, ali turbulentnoga trajanja administracije Tihomira Oreškovića, pa i drugim negativnostima koja su prilično obilježila političku povijest suvremene Hrvatske, odlučila za prezidencijalizaciju komuniciranja. Vodstvo stranke očito smatra da je to vjerojatno jedini način na koji se može pobijediti na izborima. S plakata, novinskih i internetskih oglasa, okružen običnim građanima, brižno nas gleda „mr. sc.“ (kao da se bira asistent na fakultetu) Andrej Plenković; on bez prisutnosti drugih HDZ-ovaca upućuje apele putem radijskih i televizijskih spotova. Odašilje društveno integrirajuće poruke poput „Moj je cilj da se Hrvatska fokusira na gospodarski rast i stvaranje novih radnih mjesta…“ i „Ja sam Andrej Plenković i vratit ću vjerodostojnost u hrvatsku politiku“. Svoju stranku, što znači ostale njene vodeće kadrove, njihove ideje i politike, pritom uglavnom skriva kao zmija noge. Radi se o pomno odabranoj strategiji, kojom se čak i osnovna poruka o vjerodostojnosti ustvari ne „čita“ kao vezana za cijeli HDZ, nego za Plenkovića. Ta strategija zbog navedenih okolnosti donosi izvjesno obećanje boljega uspjeha za stranku nego što bi se ostvario nekom drugom strategijom.
Međutim, njen je osnovni nedostatak u sindromu „mačka u vreći“: unatoč Plenkovićevim kvalitetama, većina građana ne poznaje dovoljno toga uglađenog diplomata koji je doskora uglavnom djelovao izvan zemlje i još je uvijek zaposlen u Europskom parlamentu (?!). Stoga će mnogi pažljivo promisliti (naravno, osim one četvrtine biračkoga tijela koja vazda, orilo ili gorilo, glasa za Tuđmanovu Zajednicu) prije nego baš njemu daju povjerenje na izborima. Sudbina HDZ-a na ovim izborima osobito ovisi o neodlučnim biračima, kojih prema anketama ima još razmjerno mnogo. Oni bi se, uz ostalo i slijedom loših iskustava s tom strankom, mogli više opredijeliti za nekoga trećeg aktera ili čak za „vraga kojega poznajemo“, nego za rasnoga mačka koji lijepo mijauče, ali je tek nedavno izvirio iz vreće. Borbeni Zoran Milanović, kojega jedni kod nas doživljavaju kao „poznatoga vraga“ (ni neprijatelji mu ne odriču otvorenost u komuniciranju), a drugi kao političkoga idola ili zabavljača, na tu je strategiju HDZ-a trebao odgovoriti razmjerno niskim profilom. S obzirom na to da je SDP-ova koalicija donedavno imala osjetnu prednost u anketama, te imajući u vidu da su čimbenici posljednje vlade zapravo pretrpjeli politički krah, Milanović je zajedno sa suradnicima trebao pristojno i pozitivno komunicirati. Bilo mu je potencijalno lukrativno pokazati kako su on osobno, njegova stranka i partneri sazreli kao ljudi i politički akteri, da nude nove kandidate, razumne ideje i programe politika, pa im građani, prije svih njihovi simpatizeri, zbog svega toga mogu dati povjerenje.
Političko šaketanje
Kontroverzni „Zoka“, međutim, čini obrnuto. Prihvatio je rukavicu personalizirane kampanje koju mu je dobacio Plenković i pritom dodatno spustio gard, pa je i zdušnije od suparnika krenuo u „jedan na jedan“ političko šaketanje. Time je pokazao da bez stručne pomoći zapravo u kampanji nije sposoban „postavljati se u skladu s okolnostima, različito prema različitim političkim protivnicima“, što je kao svoju kvalitetu naglasio u jednom intervjuu sredinom srpnja. On, njegova stranka i koalicijski partneri u ovoj kampanji ne raspolažu s dizajnom i kontrolom američkoga konzultanta Alexa Brauna koji im je jako pomogao da ostvare razmjerno dobar rezultat na izborima u studenome. Milanović sada prilično sliči na nervoznoga kirurga koji sam na svome tijelu izvodi složeni zahvat. Moguće je da će svojim verbalnim eskapadama, od kojih se neke zbog njegove retoričke prodornosti, ali i Plenkovićeve mlakosti, doimaju atraktivnima, dobiti neke nove birače. Ipak smatram da ih više može izgubiti, i to onih „njegovih“, s ljevice i centra, kojima se kosa diže na glavi od arogantnih i ustvari desničarskih izjava kao što je „Fućka mi se Za dom spremni“.
Članak završavam iznošenjem još jednoga naputka iz Amerike. U analizi ove kampanje u Hrvatskoj vrijedi podsjetiti na retoričko pitanje koje je u listopadu 2008., neposredno prije održavanja izbora na kojima je pobijedio „No drama“ Obama, a izgubio verbalno žestoki John McCain, postavio Karl Rove, jedan od najistaknutijih političkih savjetnika u SAD-u. Pitanje je sljedeće: „Kad je posljednji put na predsjedničkim izborima u SAD-u pobijedio gnjevni kandidat?“ Kad sam tada u Washingtonu D.C. pročitao u novinama to pitanje, pokušao sam ustanoviti koji je pobjednik na predsjedničkim izborima imao karakteristike gnjevne, agresivne osobe. Koliko znam o povijesti tih izbora, posljednji takav pobjednik bio je Theodore Roosevelt davne 1904. godine.
A kako stvari stoje s Lijepom Našom? Biraju li hrvatski građani gnjevne predsjednike? Pa ne biraju. Recimo, Kolinda Grabar-Kitarović nije takva osoba i političarka. Takav nije (bio) ni Ivo Josipović. A na parlamentarnim izborima? Nemam prostora za davanje odgovora u vezi s prošlim izborima, pa pokušavam dati ocjenu za ove 11. rujna. Na njima će mnogi građani Lijepe Naše, odnosno onih nešto više od polovine koji će doći na biračka mjesta, biti u prilici dati potporu političkim akterima koji su vodili i pametne i uljuđene kampanje. Valjda takvih aktera i kampanja kod nas još uvijek ima.
>> Most i dalje taji svjetonazor, od tih pitanja bježe i HDZ i SDP!
