U hrvatskim medijima moglo se čuti ili pročitati da je kapitalizam potrošeni društveni model. Takve samoobmanjujuće teze mogle su se vidjeti čak i na stranicama ovih novina. Iako nikako nije jasno u kakav bi to novi, bolji i drugačiji sustav upravljanja društvo trebali ući nego što je kapitalizam, još više zbunjuje činjenica da pobornici teze o krahu kapitalizma apsolutno nisu u stanju vidjeti, a kamoli priznati, sve njegove enormne zasluge i prednosti.
Ključno je pitanje koliko će dugo trajati takvo opasno samoobmanjivanje te koliko će dugo snažno utjecati na javno mnijenje te tako i na donošenje ključnih političkih odluka.
Potpuno je, primjerice, očigledno da je jedan dio “kapitalizma” u Hrvatskoj zaista u dubokoj krizi, a to je onaj državni, i to zbog toga što su državne tvrtke zadnji bastioni neučinkovitog socijalističkog modela koji se zapravo nikad nije vodio pravom poslovnom logikom, nego nekim, tobože, “višim ciljevima” i općim društvenim dobrom. Sada je jasno da već predugo svi skupa kao porezni obveznici na više načina papreno plaćamo te “više ciljeve” i dopuštamo raznim demagozima stopiranje nužnog i hitnog nastavka privatizacije. Naime, brojne sanacije brodogradilišta plaćali smo kroz direktno saniranje njihove učinkovitosti, ali još je bila viša cijena potpuno iracionalnog iscrpljivanja ionako malih fiskalnih potencijala na višekratno dokazano neuspješne kompanije. U tom dugogodišnjem socijalističkom dokumentarcu, najdosadnijem od najdosadnijih filmova, nikad se nije znalo tko je glup, a tko gluplji, tj. tko više radi u korist svoje dugoročne štete. Radnik-porezni obveznik ili političar koji mu se dodvorava?
Zadnji rezultati hrvatskih državnih kompanija zaista pokazuju da je najgori dio “kapitalizma” u Hrvatskoj vrlo jednostavno tek metastazirani oblik starih socijalističkih SOUR-a i OUR-a koji će se ozbiljno početi natjecati tek kad zaista izgube patronat države kao vlasnika. Pogledajmo što je s Uljanikom. Uz prihode od 600 milijuna kuna napravio je gubitak od 105 milijuna kuna. To je, jednostavno rečeno, kompanija koja ubrzano nestaje i teško je vjerovati da će se samo tako dogoditi neka čudesna narudžba velikih brodova. Još je nerealniji aktualni plan da će taj i takav Uljanik spasiti 3. maj i u njega investirati 842 milijuna kuna. Takav “biznis-plan” mogao je isfantazirati samo očajni um državnih birokrata, a ne biznismen.
A tek Croatia Airlines. Tuga tužna. Neka se nitko ne naljuti, ali velika Tuđmanova državotvorna ideja o državotvornoj nacionalnoj aviokompaniji sve sigurnije ide prema vrlo nedržavotvornom stečaju pravog primjerka iracionalnog državnog “kapitalizma”. U prvih šest mjeseci prihodi CA pali su čak 8,1 posto te si je ta kompanija natovarila novih 78,1 milijun kuna gubitka. U priči o CA posebno je tužno da je kompanija očigledno nesposobna provesti krupne zaokrete, a njezin vlasnik, država, ništa ne mijenja u svojoj politici kako bi zaista pomogla svojoj kompaniji pa tako i privatnima.
Prava je ironija da su čak i najgorljiviji sindikalci, oni u Petrokemiji, pristali na ideju privatizacije Petrokemije. No, tek kad je došla maca na vratanca. Tom kutinskom divu, jasno je već cijelo desetljeće, jako treba moćan strateški partner koji će uložiti stotine milijuna u hitnu modernizaciju kompanije i bilo je tužno gledati s koliko demagogije i poltikantstva lokalni političari i stožer za “obranu” Petrokemije čine štete zaustavljajući dobru ideju na samome startu. Što je bio cilj sve ovo vrijeme i što su zapravo postigli sindikalci? Jedno veliko ništa. Tužno, šuplje i prazno ništa. Uspjeli su samo odgoditi dizanje učinkovitosti pa tako i profitabilnosti svojeg postrojenja. I potpuno je nevjerojatno da je država kao vlasnik tog postrojenja bila toliko neodgovorna da je to tako dugo dopuštala. Nitko, ali zaista nitko ne može biti toliko neodgovoran vlasnik kao država. Pokušano višekratno i dokazano superneuspješno.
