London je kao Pariz 19. stoljeća: umjetnici iz svih dijelova svijeta slijevaju se da bi ovdje živjeli i radili – objašnjava mi Edward Lucie-Smith, pjesnik, pisac i jedan od najuglednijih britanskih teoretičara umjetnosti, dok sjedimo u maloj kavani u ulici Albemarle u londonskom Mayfairu. Ulica je poznata po mnogim umjetničkim galerijama, a ovaj dio središta Londona poznat je osim toga i po skupim hotelima, restoranima i trgovinama. Iza ugla je luksuzni hotel Ritz gdje se upravo odvija tradicionalni lokalni ritual poznatiji kao popodnevna čajanka. Paralelna ulica na drugoj strani je Old Bond Street s luksuznim trgovinama u kojima bogate supruge ritualno peglaju kartice. A u jednom od restorana u obližnjem bloku zgrada večer prije grupa mladih, bogatih i uspješnih Hrvata okupila se na rođendanskoj proslavi.
U restoranu koji je ovdje otvorio Rus Arkadij Novikov, najpoznatiji vlasnik restorana u Moskvi, rođendan je slavio Hrvoje Čermak, sin generala i biznismena Ivana Čermaka. Sve se to odvija unutar 24 sata i u krugu od 100-200 metara. Sve je to London, magnet koji privlači najbogatije i najtalentiranije iz svih krajeva Europe i svijeta, ali Edward Lucie-Smith i ja razgovaramo o umjetnosti. I to ne samo o memorijalnoj izložbi Mersada Berbera, uoči čijeg svečanog otvaranja i pijemo kavu u kavani dvije minute hoda od galerije Albemarle, nego o umjetnosti općenito. Edward Lucie-Smith prepun je priča iz bogatog vlastitog iskustva kojima može poduprijeti svoje teze i zaključke.
– Kad sam bio mlad kritičar – priča Lucie-Smith, koji je rođen 1933. u Kingstonu na Jamajci – svi su još bili fiksirani na Pariz. Zatim su postali fiksirani na Ameriku. Prvi put bio sam u New Yorku u jesen 1962. i, sjećam se, prvu večer nakon slijetanja proveo sam u društvu dvojice kolekcionara. Bili su među najvećim kolekcionarima, stanovi su im bili ispunjeni Picassom. I jedan od njih, Victor, rekao mi je: “Dođi sa mnom, želim ti nešto pokazati”. Otišli smo u spavaću sobu njegova sina. Tu sam prvi put u životu vidio sliku Roya Lichtensteina. “Svratio sam do Lea jedan dan”, rekao mi je Viktor, spominjući Lea Castellija, poznatog vlasnika galerije i dilera umjetnina koji je te 1962. godine organizirao prvu Lichtensteinovu izložbu, “i pomislio sam da je ovo tako ružno da bi bilo najbolje da to odmah kupim” – prepričava Edward Lucie-Smith.
Bio je to početak pop-arta! Lucie-Smith upravo je napisao članak za časopis London Magazine pod nazivom “Trouble in the Avant-Garde” (Problemi u avangardi). U njemu piše da je moderna umjetnost danas postala veliki biznis. Postala je ogromno utočište za ogromne količine novca koji je prije utočište tražio u zlatu ili nekretninama, ali sada mu jednaku sigurnost i rast vrijednosti pružaju djela moderne umjetnosti.
– Kao u 19. stoljeću, kada su novi vlasnici velikih britanskih tvornica kupovali djela novih majstora, sada imamo fenomen koji zapravo nije postojao više od sto godina, a to je da je cijeli financijski svijet potpuno u modernoj umjetnosti – kaže Lucie-Smith.
Drugi njegov zaključak, što je nedavno u posebnom prilogu o umjetnosti zaključio i tjednik Economist, jest da muzeji suvremene umjetnosti također igraju vodeću ulogu (ekonomsku ili čisto kulturnu) u mnogim društvima.
– Muzeji su postali mjesta dviju stvari: zabave i religije. Zato imate naglasak na performanse i veliki naglasak na karizmatične ili navodno karizmatične osobe. Marina Abramović je odličan primjer. Što radi ta umjetnica? Sjedi! – kaže Edward Lucie-Smith, podsjećajući na poznati performans Marine Abramović u MoMA-i u New Yorku prije četiri godine.
– Moderna umjetnost postala je neka vrst alternativne religije, čija je teologija češće usredotočena na osobe kao takve, a ne na ono što te osobe fizički proizvode – kaže Edward Lucie-Smith. Ali on smatra da avangarda ima problema jer “ne zna se kamo ide”, svi su zaposleni izradom lista najvažnijih ovih umjetnika, najutjecajnijih onih kolekcija, najboljih ovih novih muzeja, ali “ne možete reći da postoji jedan određeni smjer u modernim djelima umjetnosti”, govori mi Lucie-Smith dok dovršavamo kavu. Ustajemo i hodamo ulicom prema razlogu zbog kojeg smo se i susreli, prema otvorenju memorijalne izložbe Mersada Berbera u galeriji Albemarle. Pokojni Berber tu je izlagao 1998., posljednji put za svoga života još i 2009., a ovo je prva memorijalna izložba nakon njegove smrti u listopadu 2012. godine. Pitam Edwarda Lucie-Smitha gdje bi svrstao galeriju Albemarle na mapi londonskih galerija.
– To je galerija na pola puta. Nije najgrandioznija, ali je komercijalno jedna od najuspješnijih. Tony (vlasnik galerije Tony Pontone, nap. a.) je jako dobar diler. Pouzdan je. Obožavam raditi s njime – kaže Lucie-Smith.
Iskreno govoreći, obožava on i Mersada Berbera. U potpuno ozbiljnom tonu, spreman dodatno argumentirati tu tvrdnju, ukazuje mi na jedno fascinantno otkriće, nešto o čemu prosječan čovjek ne razmišlja, a zapravo ima nevjerojatno dubokog smisla. Nisu svi slikari dobri crtači. Daleko od toga...
– Mersad je bio ekstremno tečan crtač. Linije su mu žive i to mu daje posebnost. Radio je prekrasne crteže, a to je puno rjeđi dar nego sposobnost slikanja. Ako razmislite o velikim povijesnim slikarima koji su zaista znali crtati, do sredine 20. stoljeća vjerojatno ćete ih pronaći toliko da ih možete nabrojiti na prste dvije ruke. To je instinktivna vještina. Imali su je Leonardo, Michelangelo, Rafael, Rembrandt, Watteau, Schiele, Picasso… To je sedam. I Ingres, to je osam. I već se pitate tko još osim njih. Puno je ekskluzivniji krug ljudi koji su bili u stanju crtati nego slikati. Mersad je prekrasan crtač – obrazlaže svoju tezu Edward Lucie-Smith. Zašto onda Mersad Berber nije stekao značajnije međunarodno priznanje i slavu? Lucie-Smith malo razmišlja o tome, a onda zaključuje da je to vjerojatno stoga što “Mersad nije pripadao nijednoj školi u umjetnosti, a i nastavio je živjeti u maloj zemlji koju se nije povezivalo s velikom umjetnošću”. Da je bio, primjerice, umjetnik koji je emigrirao u London ili Pariz, tada bi možda doživio sudbinu kakvu je doživio Wifredo Lam, kubanski umjetnik koji je živio i radio u Parizu, povezan s École de Paris. Kad umjetnikovi kolekcionari žive u Parizu ili Londonu, onda se umjetnika identificira s njima i on postaje međunarodni umjetnik. Edward Lucie-Smith je još za Berberova života pisao da je Mersad svjetski relevantan umjetnik.
– Ali s Mersadom se nikad nije dogodilo to otkorjenjivanje. On je ostao ukorijenjen u BiH i Hrvatsku. Veliki međunarodni probitak postigao je retrospektivnom izložbom u Barceloni 2009., ali i nakon toga ostao je ukorijenjen ondje gdje je bio – kaže Lucie-Smith. Bez obzira na sve to, Berber je umjetnik bošnjačkog porijekla i (djelomično) hrvatske adrese stvaranja koji je, kako zaključuje Lucie-Smith, priznat u više najvažnijih umjetničkih centara u svijetu, uključujući i London, nego itko prije tko je imao slično porijeklo. – I to je značajan uspjeh – dodaje Edward Lucie-Smith.
