I u SDP-u kao da se nešto stubokom promijenilo glede izbora za
predsjednika države. Već se spominju trojica kandidata. A s obzirom na
to da su izbori još dosta daleko, vjerojatno će uz Zlatka Komadinu, Ivu
Jospovića i Ljubu Jurčića biti još voljnih da probaju postati
predsjednicima.
Do stranačke nominacije nekoga od spomenutih, ili nekoga novoga,
najvjerojatnije predstoje stranačka korteširanja, uvjeravanja i
lobiranja. Možda će samo tegobnijim od tih natezanja biti uvjeriti
birače da je taj stranački izbor ujedno najbolji za Hrvatsku, pa i
najhrvatskiji, s obzirom na to da je i SDP-u dugo trebalo da bude
prihvaćen kao nepobitno hrvatska stranka. Premda se s predsjednikom
SDP-a Zoranom Milanovićem počesto i nije za složiti, njegov trijumfalni
uzvik, nakon što je Željko Sabo izabran za gradonačelnika Vukovara, da
je to potvrda SDP-a kao nacionalne i patriotske stranke, doima se
točnim.
Jer do sada je SDP u Vukovaru mogao tek maštati o pobjedi. SDP je
vukovarskoj većini očito bio premalo i nacionalnim i patriotskim.
Usprkos zlobnoj primjedbi da je Sabo “pobijedio zahvaljujući srpskim
glasovima”, njegova je pobjeda ipak dokaz da se nešto bitno promijenilo
i u biračkoj psihologiji i u SDP-u. Još prije nekoliko godina SDP je u
Vukovaru bio marginalnom strankom sumnjive prošlosti. A čini se da se
nešto promijenilo i u stranačkoj psihologiji. Jer, ne tako davno bilo
je nezamislivo, nespojivo sa stranačkom tradicijom, a i s njezinim
poznijim “boljim običajima”, da članom stranke bude neki praktični
vjernik.
Pogotovu je bilo nepojmljivo, i stranačkim mandarinima i tzv. običnom
puku, da bi SDP-ovim izbornim kandidatom mogao biti čak netko tko je
studirao teologiju, kao novi vukovarski gradonačelnik. Svojevrsna
psihološka i svjetonazorska revolucija, koja je marksističku dogmu
“religija je opijum za narod” preokrenula u neutralni stav da je vjera
“osobna stvar svakog pojedinca”, počela je u Zagrebu. Vođa te mini
revolucije bio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
On je počeo
lutherovsku reformaciju stare komunističke dogme o vjeri. Bandić je
valjda bio prvi esdepeovac koji je prestao biti komunistički ateist, a
postao socijaldemokratski vjernik.
Bandićevi, možda i javno isplanirani odlasci u crkvu, stvarali su dojam
da se i u nekada nevjerničkoj stranci može biti vjernikom. No od toga
je javnog dojma valjda jedino politički profitirao Bandić. Po svome je
manifestnom vjerništvu postao našim netipičnim socijaldemokratom.
Premda i dalje za sebe tvrdi da je socijaldemokrat, on je danas – ako
za njega kao političara uopće vrijede politološke kategorije – više
nekakav kršćanski socijalist nego socijaldemokrat. Pa pitanje je koliko
je i sam SDP-ov vrh socijaldemokratski. Do danas je valjda jedinim
neospornim SDP-ovim socijaldemokratom – Antun Vujić.
Jesu li pak spornim socijaldemokratima – Slavko Linić, Ingrid
Antičević-Marinović, Davorko Vidović, Željka Antunović, Marin
Jurjević...? Dok je Bandić svoj eklekticizam dovodio do teorijskog
kraja, definirajući ga kao “zagreboljublje, domoljublje i
čovjekoljublje”, tegleći svijeću da je zapali kod Kamenitih vrata te
tako zahvali Majci Božjoj za pobjedu, to ni ideološki zagriženijim
esdepeovcima nije bilo neko iznenađenje. Jer je Bandić i do tada rado
isticao da su vjersko i nacionalno dio njegova identiteta. Ali, kada je
i Milanović postao “nacionalno svjesnim”, vjerojatno su se zabrinuli.
Da je netko samo prije desetak godina za SDP javno rekao da je hrvatska
i patriotska stranka, stranački bi ga zagriženjaci vjerojatno prijeko
gledali. Tada se jedino Bandić trudio pokazati patriotskijim,
vjerskijim i nacionalnijim od svoje stranke. Bandić je na tome stvorio
svoj politički kapital. On je egzemplar “udrobljenog” koje je
svjetonazorski šire od stranačke stege. To što mu u stranci nevoljko
toleriraju, birači mu rado honoriraju. To što u SDP-u možda svojim
predsjedničkim kandidatima rado honoriraju, moguće je da birači i ne
toleriraju.
BIJEDA POLITIKE
