Predizborna kampanja zahuktava se i javnost je sve više izložena sloganima, obećanjima i potrošenim klišejima koji ništa ne znače. Stječe se dojam da se glavni kandidati žestoko obračunavaju, ali birači i dalje teško mogu dobiti jasne i nedvosmislene informacije o konkretnim politikama koje se namjeravaju provesti. S obzirom na nesretnu sudbinu famoznog Plana 21, možda je i bolje da nas previše ne zanemaruju svojim programima, jer iskustvo pokazuje da ga neće provesti u stvarnosti. Glavni politički blokovi obećavaju gospodarski rast i novo zapošljavanje, ali ne daju previše konkretnih detalja, pa sve ostaje na običnim klišejima i već poznatim frazama. Moglo bi se reći da PR stručnjaci upravo žele da bude što manje bitnog sadržaja, jer čim otkriješ da nešto namjeravaš napraviti, naglo padaju šanse za uspjeh. Dakle, prema ovoj logici ključ je uspjeha što manje govoriti o svojim planovima kako se ne bi biračko tijelo previše uznemirilo.
Problem je što već dulje vrijeme znamo da Hrvatska jednostavno ne može nastaviti ovim klijentelističkim modelom gospodarstva i netko će kad-tad morati imati hrabrost da prestane s populističkom retorikom i reći ono što narod podsvjesno zna, ali ne želi čuti. Popularno je grmjeti protiv “neoliberalnog kapitalizma”, ali ostaje činjenica da se Hrvatska nalazi na dnu ljestvice zemalja ekonomskih sloboda, tako da retorika nema puno veze sa stvarnošću. Još nismo čuli, primjerice, što misle glavni kandidati o državnim udjelima u više od tisuću poduzeća koja loše posluju, čije gubitke porezni obveznici moraju pokrivati.
Sudeći prema dosadašnjoj kampanji, privatizacija je “prljava” riječ koju se ne smije izreći u javnom prostoru. Može se samo zaključiti da se politička klasa još nije jasno opredijelila za slobodnu ekonomiju, nego misli da može prkositi zadanim pravilima koja se primjenjuju u zemljama koje su mnogo konkurentnije i uspješnije od Lijepe Naše. Premijer Milanović u svom je govoru u povodu svečanog pristupanja Hrvatske u EU izjavio da je Hrvatska “zemlja racionalnih ljudi”. Duboko se nadam da je bio u pravu, ali problem je što je Hrvatska postala zemlja “iracionalnih političara”.
Postavlja se načelno pitanje: zašto je dopušteno Vladi trošiti više nego što uprihodi i da se zadužuje u naše ime, dok se svaka obitelj i pojedini građanin mora odgovorno ponašati unutar svojih granica, jer znaju u suprotnome kakve će biti posljedice. Zašto dvostruki kriteriji? Vlada je donijela zakon o osobnom bankrotu, ali nije radila gotovo ništa da spriječi naše kolektivno bankrotiranje.
Kao što je bivši američki predsjednik Reagan rekao u govoru nakon što je prisegnuo: “Vlada nije rješenje našeg problema; vlada je naš problem.” Ako gledamo na državu kao dioničko društvo, a porezni obveznici su njeni dioničari, mogli bismo reći da je predizborno vrijeme kad Vlada polaže račune nama dioničarima za svoj rad u protekle četiri godine. Kako je zapravo upravljala? Jesu li dobro i razborito trošili naš novac? U jednoj prošloj kolumni istaknuo sam da je anemičan rast od 1,2 posto postignut nakon što nas je Vlada zadužila za dodatnih 80 milijardi kuna, a silna državna imovina kojom raspolaže nije aktivirana i još uvijek pasivno čeka bolje dane. Kad bismo, dakle, pomno analizirali ovu bilancu, morali bismo tražiti smjenu vodstva koje očito nije bilo u stanju racionalno upravljati nacionalnim resursima.
Možemo samo zamisliti kako bi završila uprava jedne kompanije koja četiri godine nije uspjela aktivirati imovinu koju ima na raspolaganju, a gubila utakmicu s konkurencijom. Tijekom mandata premijer je više puta izjavio kako “radi težak posao”, i tražio naše strpljenje. Očito mu ovaj posao nije tako teško pao, jer se grčevito bori da ga i dalje radi. Što bi tek mogli reći pirotehničari, medicinske sestre, poljoprivrednici i drugi?
Odgovornost je velika i sigurno nije uvijek ugodno provoditi one mjere koje su potrebne, ali biti hrvatski premijer ne smije biti “težak posao”. Može biti sretan što našim medijskim okruženjem dominiraju lijevo usmjereni komentatori i novinari, jer da je drugačije, ne bi imao nikakve izglede.
Tko će, na primjer, podsjetiti birače na slavne trenutke kao kad je Ustavni sud ukinuo zdravstveni/spolni odgoj zbog velikih propusta u njegovu uvođenju ili, bolje rečeno, nametanju? Premijer se izjasnio kao liberal, ali što je liberalno bilo u nametanju novog kontroverznog predmeta protiv volje roditelja? Bivši ministar Jovanović nije bio u stanju razgovarati sa zabrinutim roditeljima, što dovoljno govori o njegovoj demokratskoj kulturi. Valja primijetiti sva ona pitanja koja neće biti postavljena tijekom kampanje jer se novinari velikim dijelom slažu s lijevom ideološkom agendom.
Bitno je samo gospodarstvo, ne svjetonazorska pitanja koja nas dijele, govori se. Međutim, nećemo kao društvo napredovati ako se pomirimo s tim da samo jedna strana ima pravo provoditi svoju viziju, dok sve koji se ne slažu proglašavaju “zatucanim desničarima”, “klerofašistima” itd. Kad nemaju koherentne odgovore, onda krenu s etiketama. Više o lažnoj toleranciji i licemjerju na ljevici u sljedećim kolumnama.
Još jedan primjer poštenja dragof vođe:– Nema govora o obustavi projekta. Dosad je 20 osnovnih škola već dobilo poligone te se nadamo da će mališani iz ostalih škola uskoro vježbati na isti način. Na žalost, dinamika dostave zaista ovisi o dobavljaču – odgovorili su iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, kamo smo i dr. Musić Milanović uputili pitanje što se događa s projektom i tko je kriv za to što rokovi nisu ispoštovani. Iz odgovora je jasno da je, osim samo 20 škola koje su didaktičku opremu dobile, u njih stotinu program “na ledu” upravo zbog kašnjenja s isporukom opreme od dobavljača, a to je, kako je u međuvremenu doznao Tportal, zagrebačka tvrtka “Videa”. Tportal je, podsjetimo, ljetos otkrio kako je jedan od vlasnika tvrtke “Videa”, Tibor Skala, suvlasnik jedne druge tvrtke, TYC (registrirane za nautički turizam), s bratom premijera Zorana Milanovića, Krešimirom. I u izjavi za Tportal, kao i u onoj u petak za naš list, Tibor Skala je decidirano odbacio da je to poznanstvo imalo ikakve veze s ovim projektom, te je rekao da se s Krešimirom Milanovićem dugo nije čuo niti ima njegov broj telefona. Posao na projektu “Poligon za tjelesnu aktivnost školske djece” “Videa” je, kaže, dobila kao jedina tvrtka koja se u ožujku javila na otvoreni postupak javne nabave, a opremu za škole moraju nabavljati izvana jer se tako nešto u Hrvatskoj ne proizvodi. Drugim riječima, dijelove, odnosno rekvizite za poligon, zato moraju nabavljati od europskih zemalja, poput Belgije i Danske, pa do onih izvan Europe, na primjer iz Pakistana.