Svi biže od nas, a mi bi mogli radit, proizvodit”, sažeo je radnik splitske Željezare njihovu agoniju, dok su okupljeni pred zagrebačkom katedralom, činilo se više od Boga nego od Kalmete, očekivali spas. Nije Bog svrnuo okom na nesretne radnike, a ni od Kalmetinih neodređenih obećanja im nije bilo toplije oko srca.
Nije se znalo kome je neugodnije: Kalmeti koji se s ministarskih visina morao spustiti pred iscrpljene radnike ili radnicima koji su još jednom morali odslušati neuvjerljivog političara.
Jer nema toga što ti ljudi nisu radili: štrajkali glađu, penjali se na dimnjak, kumili i molili skapavajući od besposlice, bijede i izostanka bilo kakve suvisle budućnosti. Tražili su da rade, a ne da vlast ode. Tražili su da ih se ne pretvara u prosjake, a ne da nečije glave padnu. No i Bog u Hrvatskoj kao da gleda na neku drugu stranu, čak i kada mu potlačeni pred kuću dođu. Nije on vidio ni radnice Kamenskog, koje su se danima smrzavale čekajući svoju teško zarađenu crkavicu, ni seljake, ni samohranu majku s četvero djece koje deložiraju početkom zime.
Kao da se i on uklopio u opći prezir koji sve četiri hrvatske vlasti gaje prema svojim građanima, kao da ni Bog ne voli ‘luzere’ i njemu kao da se gadi hrvatska sirotinja koja je dopustila da u dvadeset godina izgubi svako samopoštovanje i dostojanstvo pustivši da je vode politički spletkari i kriminalci koji su im ispraznili džepove.
Dvadeset je godina bilo potrebno da bahatost vlasti prema narodu dostigne svoj vrhunac, da baš svatko tko sjedi u nekoj fotelji bez ikakve odgovornosti pljune na obične ljude. Vrijeđati narod normalno je, propitkivati vlast nedopušteno je. Narod valjda ima đon obraz, vlast je osjetljiva poput mimoze.
Uspjela je svoj virtualni svijet dobrih plaća, službenih automobila, ručkova i večera po elitnim restoranima u kojima se bistri visoka politika nametnuti iznad stvarnog života i izokrenuti stvarnost do te mjere da ispada prirodno da se vlast stidi tog jada od naroda umjesto da se narod stidi ovakve bijede od vlasti.
Narodu se prijeti policijom, od njega se traži da bude pokoran svima, protiv njega se donose zakoni i odluke. Nečuveni ispad predsjednice Ustavnog suda Jasne Omejec protiv sindikata, a time i naroda koji je stao iza tih nesretnih potpisa za referendum, pokazao je koliko je svaka vlast daleko od života. Nije bilo dovoljno donijeti odluku, moralo se i zaprijetiti. Narod ne smije koristiti ‘ubojito sredstvo’ da bi izrazio svoje negodovanje protiv nepravde, jer je to odjednom poziv na nasilje, ali vlast može narod ubijati iz dana u dan.
Što je otkaz nego ubojito sredstvo, što je harač nego ubojito sredstvo, što je uništavanje gospodarstva nego ubojito sredstvo? Razlika je samo što ubija narod i ostavlja vlast da uživa na miru.
Narod ne smije reći da je neka vlast lakrdijaška, jer je to uvreda. A što su ove beskrajne afere nego pokazatelj neozbiljnosti vlasti koja je sudjelovala u tome da se kriminal nagomila da bi sada bilježila ‘uspjehe’ progoneći svoje dojučerašnje uzdanice. Ima li što komičnije od saborskih zastupnika, koji gotovo padaju u ekstazu kada Sanader uđe u sabornicu i blamiraju se sve više od sjednice do sjednice pokazujući koliko nisu zaslužili da uopće sjede u klupama na Gornjem gradu.
Premijerka može uzeti sve građane za taoce svoje beskrajne ambicije i tvrditi da će sve stati ako ona bude morala otići i da samo ona, Šuker i Šeks mogu Hrvatsku uvesti u bolju budućnost, a narod ne smije demonstracijama tražiti da ga se čuje. Ispada da je splitska riva zazivanjem smrti tadašnjih političkih aktera bila pokazna vježba demokracije, a mirni prosvjedi – od Varšavske do mogućeg općeg štrajka – jesu izazivanje kaosa i nereda.
Vlast se u Hrvatskoj doista pogubila, ponaša se kao da je stvarno od Boga, a ne od naroda. No narod je taj koji može pokazati da nije tako kako su si zamaštali vlastodršci. On im je dao vlast, on im je treba i uzeti.
bravo Jasmina !