Nezadovoljstvo građanstva “erupcijom nasilja” sve je očitije –
političari su, ipak nekako, morali “energično reagirati”. Kao i obično
u političkome jeziku, prilog je ispao važnijim od glagola, pa su –
barem privremeno zadovoljni premijerovom (neprijepornom) energičnošću –
mnogi u javnosti propustili razumjeti što to, zapravo, označuje glagol
re-agirati.
Vlast, naime, reakcijom jasno pokazuje da kaska za zbivanjima u društvu
– i nije samo ona za to kriva. S jedne je strane dobro znano da u
poratnim društvima nasilje takoreći zakonito raste. Naprosto, velik je
broj ljudi u ratu navikao vjerovati u nasilan način rješavanja
problema.
S druge pak strane, skokovito povećavanje socijalnih razlika nakon
desetljeća ideologizirane jednakosti zaoštrava svakidašnje napetosti u
zajednici. Promjene će ministara i vodećih policajaca pomoći.
Policija će, eventualno, nešto učiniti, bude li joj omogućeno da
profesionalno funkcionira, a to znači djelovanje bez političkog
miješanja što bi jedino i bilo smisleno. No, čak i u slučaju potpuna
uspjeha u rješavanju posljednjih zločina, problem neće biti ni
približno apsolviran. Riječ je, ponajprije, o pogrešnome pristupu
seriji nasilnih akata posljednjih mjeseci, pristupu koji počiva na
statističkoj interpretaciji zbivanja. Ipak, dubinski, valja se suočiti
s društvenim navikavanjem na nasilje.
Ne samo na razini poslijeratnoga, postkomunističkog sindroma. Riječ je
o specifičnome kolopletu okolnosti započetih kriminalno glupom odlukom
OUN-a o nametanju embarga na oružje. Zbog rata je, tako, postalo nužnim
oružje kupovati mimo političke i pravne procedure, na bitno
privatiziran način.
A nakon rata privatne su veze ostale, novac prikupljan za tu svrhu
ionako je od samih početaka raznoliko trošen, stvarala su se prekonoćna
bogatstva, njihovi su vlasnici postupno postajali uglednicima. U
poslijejugoslavenskim prilikama mafija u nastajanju poprimila je
dvije posve neobične značajke. Prvo, lokalni su političari omogućili
kriminalcima dospijevanje na višu razinu.
Drugo, domaća mafija u sebi sjedinjuje dvije temeljne karakteristike
hrvatskoga društva – patrijarhalnu autoritarnost i težnju za životom
“kak’ na televiziji” koja odgovara gradskome pučanstvu, ako ne i
građanima. Upravo je stoga važno upozoriti i na to da “građanska
Hrvatska koja otklanja nasilje” i nije baš posve nevina. Ne samo da joj
– pretežito – nije smetalo ratno nasilje, nego je, ustrajno, prihvaćala
nasilje dok se odnosilo na manjine.
Konačno, “građani” su nerijetko s radošću prihvaćali mafijaše u
društvo. No, sada su stvari došle odveć blizu i onima koji se smatraju
zaštićenima. Jer, u obračunima koji već dugo traju stradavaju ne samo
izabrane žrtve nego i slučajni prolaznici. Valjda, ipak, nije
prekasno.
NAGLASAK
