Nakon što smo se svake večeri u Dnevniku Hrvatske televizije nagledali Ive Sanadera, a potom i njegove političke nasljednice Jadranke Kosor, već nas nekoliko mjeseci u isto vrijeme posjećuju Zoran Milanović i njegov politički adlatus Radimir Čačić. A nakon što je vlast Hrvatskoj televiziji izabrala novo vodstvo, može se očekivati da će se premijer i primus inter pares na ekranu tzv. javne televizije pojavljivati još i češće. Realizirajući svoju volju izborom sebi poćudnih TV kadrova, vlast je i formalno preuzela političku kontrolu nad nacionalnom televizijom.
Odluka vlasti da postavlja glavne ljude na HTV-u iznova je zamisao javne televizije pretvorila u iluziju.
Hrvatska je od javne televizije valjda jednako daleko kao i kad se pojavila ideja o njoj. A sve je počelo još u vrijeme Tuđmanove “diktature”. Tada se skupina TV novinara sličnomišljenika prozvala Forum 21. Javnosti su prodali priču da im je namjera profesionalno demokratizirati televiziju. Godinama su uvjeravali kako kane državnu televiziju pretvoriti u javni servis. Ustvari, djelovali su kao parapolitička organizacija, kao prikrivena oporbena stranka. Kada se moralno rastočeni HDZ urušio u svome samoraspadanju i kada se 2000. godine dogodila “trećesiječanjska revolucija” odmah se vidio i pravi motiv većine tako zdušno angažiranih u Forumu 21. Za svoj karbonarski rad nova ih je vlast odmah nagradila. Jedni su dobili diplomatske sinekure, a drugi urednička mjesta na televiziji. Javna televizija ubrzo je postala samo javna priča. Na koncu je od velikih profesionalnih principa ostalo jako malo.
Od svih velikih načela zapravo je načelnim ostao jedino Branimir Bilić. U to je vrijeme, primjerice, paradigma današnjeg HTV-ova “slobodnog profesionalnog novinarstva”, Zoran Šprajc, bio daleko od Foruma 21. Radio je za Motrišta, koja je Forum 21 proskribirao kao najniži nivo režimskoga novinarstva. Njegova je transformacija od “režimskoga” do “kritičkoga” bila i vremenski i novinarski upravo fascinantna. Naprasno je zaboravljeno što je bilo nekoć. U Sanaderovo pak vrijeme, Zoran Šprajc pojavljuje se kao korifej slobodnoga novinarstva i promotor načela javne televizije! U ne odveć lucidnoj samoreklami HTV-a, u kojoj ona preko svojih novinara pokušava reklamirati samu sebe, on se pojavljuje kao novinarska vedeta i važno, kao profesionalni princip “javne televizije” ističe: “Mi imamo stav!” Tom porukom i HTV i on zapravo kažu da nemaju pojma što je bit javne televizije. Njezina je suština upravo to da mora biti neutralna, da ne smije imati stav. No, tada je ideja prave javne televizije i njezini postulati, koje je demokratski najlogičnije formulirao Antun Vujić, već uvelike napuštena. Najnovijim je ulaskom vlasti na Prisavlje s njega potjerana javna televizija.
Projekt Antuna Vujića da HTV postane nacionalna demokratska institucija lišena utjecaja i pritiska politike, čija će zadaća biti neutralno i objektivno informiranje gledateljstva, te skrb o “duhu naroda”, najnovijom je političkom intervencijom adaktirana. Mogućnost prave javne televizije zamijenjena je surogatom, njezinom patvorinom. Zato umjesto da nas se izvijesti – tko, kada, gdje i zašto, nameću nam se pristrani privatni stavovi HTV-ovih novinara. Novinari javne televizije svoje bi stavove trebali ostaviti kod kuće ili barem u televizijskom kafiću. Nadamo se da će budući ravnatelj Domagoj Novokmet i budući glavni urednik nešto učiniti glede toga. Za Novokmeta je malo tko i znao da radi na televiziji dok ga vlast nije imenovala v.d. ravnateljem! Doista je teško shvatljivo da netko može godinama raditi na televiziji, a ostati nepoznat! Doduše, možda mu je to i prednost, jer ga malo tko zna i malo toga od njega očekuje, pa će mu sve što učini preko toga biti pozitivno vrednovano. No, uspostavom političke kontrole nad HTV-om, Hrvatska je sve dalje od javne televizije.
....strahovlade....