Da je središnji HTV-ov “Dnevnik” najgledanija emisija, znaju već i vrapci na grani, no da vođenje “Dnevnika” može biti i vrlo opasan posao, otkrio nam je tek Đurica Drobac.
– Zgodan je bio nedavni Badnjak. Lijepo su naručili četiri adventske svijeće i stavili ih na stol u studiju. Sve krasno, osim što su svijeće bile nove i visoke, tako da je, kada smo ih upalili, buknuo plamen od nekoliko centimetara pa sam cijeli “Dnevnik” vodio povremeno pušući da mi dim ne ulazi u oči, a gledatelji su manje gledali “Dnevnik”, a više to hoću li se ja tijekom emisije zapaliti – prisjetio se jedan od troje urednika i voditelja “Dnevnika”. Kako je voditi “Dnevnik” 365 dana u godini bio prilično zahtjevan zadatak, u istim se ulogama nalaze i Tončica Čeljuska i Zoran Šprajc.
Na sreću, oni nisu mogli podijeliti s čitateljima slične adrenalinske dogodovštine, ali štošta zanimljivog o svakodnevnom nastajanju “Dnevnika” svakako jesu.
– Kad počne “Dnevnik”, nitko ne zna kako će završiti – pomalo apokaliptično počeo je Šprajc opisivati zbivanja od 19.30 sati nadalje.
– Na primjer, javljanja uživo ima puno više nego prije, pa se često sve malo pomakne iz rutine, a vi kao urednik vrtite sadržaj dok se sve pomalo ne stabilizira. Ponekad stvarno bude uzbudljivo, ali nije baš svaki dan drama. Gledatelji to, naravno, nikad ne primijete, jer se trudimo da oni to ne vide.
No, te “male drame” nisu jedina opasnost za rado gledana lica “Dnevnika”.
Već je poznata priča, legenda, mit, kako se voditelji “Dnevnika” ne smiju koristiti dizalom kao i svi ostali “normalni” s televizije, pa za njih postoje stube. Naredba odozgo, praznovjerje, ili nešto treće? – Stube su obvezne prije “Dnevnika”, jer što bi bilo da se u 5 do pola osam voditelj zaglavi u dizalu? Usput, dizala su nerijetko u kvaru – otkrila nam je Čeljuska, a na pravila odozgo nadovezao se Drobac.
– Nema pravila, osim onog da “Dnevnik” mora početi u 19.30. Kad je riječ o stubama, nitko vam ne naređuje kako ćete doći od deska do studija. Ali ne bih baš bio taj koji će pet minuta prije “Dnevnika” ostati zaglavljen u dizalu između trećeg i drugog kata na Prisavlju i sutra biti u svim novinama. Radije ću tih 20-ak stuba prijeći pješke – zabrinut potencijalno lošom medijskom slikom pametno je odlučio Drobac, a Šprajc kaže kako mu takvo nepisano pravilo dobro dođe da brže stigne do studija u kojem vodi “Dnevnik”.
Voditelji tijekom dana najčešće, sve dok ne završi “Dnevnik”, nemaju vremena ni za što, čak ni za objed, osim možda kakve suhe hrane. Iako se o tome što će biti u “Dnevniku” dogovara od jutra, često se dogodi da se plan mora mijenjati u zadnji trenutak.
– Nekada se promjene događaju neposredno prije “Dnevnika”, pa je tada najvažnije sačuvati mirnoću i učiniti sve da se takva informacija prikaže u 19.30 sati – otkriva Drobac.
– Ništa se drugo ne mora, osim što Tončica, Zoran i ja u 19.29 moramo biti u studiju i minutu poslije krenuti u program. Ah da, Zoran i ja, za razliku od Tončice, manje vremena potrošimo na šminkanje, čak pet minuta.
– Da, meni, za razliku od muških kolega, treba nešto više vremena za frizuru i šminku. Zato taj dio pripreme obavljam već u 12.30 kada sam u televizijskoj šminkaonici. Budući da pravi posao i gužva u “Dnevniku” nastanu tijekom poslijepodneva, volim te pripreme završiti što prije tako da se mogu u potpunosti posvetiti uredničkom poslu – iskrena je Čeljuska čiji su tipično ženski problemi izrazito bitni kad vas svakodnevno promatra više od milijun ljudi.
A kako se opustiti prije samog početka emitiranja? – Opuštanje... – zamislio se Drobac. – Možda sam se od tih, ne znam ni sam koliko dosad “Dnevnika”, uoči emisije mogao opustiti tek nekoliko puta, najčešće subotama ili nedjeljama kada nije bilo nekih posebnih “drama”. Ali, na primjer, nedavno sam dvadesetak minuta na očima držao vrećice hladne kamilice. Pomaže kod natečenih podočnjaka.
– Stvarno smo previše obuzeti poslom – tvrdi Šprajc i nastavlja: – Puno toga stiže u zadnji trenutak i ne stignem se baviti ritualima. Znam skoknuti na HRT-ov trg popiti čašu vode, isključiti se na pet do deset minuta, koncentrirati se i razbistriti glavu. Na sreću, to već svi znaju, pa me nitko ne smeta.
– Nemam neke posebne tehnike opuštanja – tvrdi Čeljuska. – Kako sam veći dio dana uz računalo, rado se prošetam do montaža, pogledam što kolege novinari rade, provjerim je li sve u redu. Dan zapravo prođe vrlo brzo – i već je pola osam.
