Nisam od onih koji se zgražaju nad produktima književnih ili
televizijskih (filmskih) radionica trivijalnosti. Dapače, gledao sam
nekoliko stranih i domaćih tv-sapunica, a kao dječak sam gutao
Zagorkine romane u nastavcima i volio Vinetua i Old Shatterhanda, kao
što i danas rado gledam stare i nove filmove o Jamesu Bondu.
Tzv. visoka umjetnost obično je vrlo komplicirana i zahtjevna, a i kad
je naoko jednostavna, ne dopušta da tako bude i shvaćena. Da biste se
mogli diviti nekom satnom mehanizmu, morate u najmanju ruku biti urar,
a da biste uživali u izlijetanju ptičice iz šarenog alpskog zidnog
sata, dovoljno je da sjednete i gledate.
Dakle, gledam tv-sapunicu “Ponos Ratkajevih” i toga se ne sramim. No,
ne gledam je baš ozbiljno, nego više kao neku vrstu humorističke
serije. Eto, primjerice, trudna sluškinja Ivkica u svakoj epizodi ima
drugačiji trbuh: malo se povećava, malo smanjuje. I nikako da rodi!
Prema računu publike na mojoj sofi, Ivkica je u drugom stanju već
najmanje godinu i pol dana! Ili, kostimografija.
Većina junaka izgleda kao da se obukla za maškeradu (iznimaka je
gospođa koju glumi Mia Begović, pa smo moja žena i ja zaključili da ona
svoje kostime donosi od kuće!). I, što je najsmješnije, većina ih u
zatvorenim toplim prostorijama sjedi u zimskim kaputima ili balonerima.
Svi piju čaj iz istog porculanskog servisa i na svim stolovima stoje
bombonijere glavnog financijera serije. A komične su i pogreške u
smještanju radnje u vrijeme i prostor. Gotovo da je nemoguće razabrati
kad se što događa i što čemu prethodi, a neki osnovni zakoni fizike
posve su srušeni, pa se osobe u isto vrijeme pojavljuju na različitim
mjestima.
Sve me to podsjeća na doba kad sam kao novinski kazališni kritičar
pisao o kazališnom amaterizmu. S tim što su neke amaterske predstave iz
sedamdesetih po svemu nadmašivale ovu tobože profesionalnu tv-sapunicu.
No, sve to nije razlog što sam se primio “Ponosa Rratkajevih”. Razlog
je tzv. povijesna podloga dramskih zbivanja. Za vrijeme socijalizma
snimljene su mnoge serije i filmovi o “historiji radničkog pokreta,
Partije i NOB-a”. Sve je u tim ekranizacijama bilo podređeno vladajućoj
ideologiji i istina je bila samo ono što je toj ideologiji odgovaralo.
Lagalo se na klaftre, ali se ipak nije lagalo i iskrivljavalo tako
grubo i primitivno kao u ovoj tv-sapunici. Malo je što u povijesnoj
podlozi “Ratkajevih” točno (npr. u Zagrebu operira žandarmerija, iako
je tu djelovala samo policija!), a ono što donekle i jest, pretvoreno
je u tendencioznu karikaturu. Veljko Bulajić je prema autorima
“Ratkajevih” Michelangelo Antonioni! Vrhunac (glupe) tendencioznosti
jest prizor u kojem neki koljač, krvav kao mesar, dolazi k svećeniku
moliti da mu dade oprost!
Gospodine Sutliću, vratite nam stare partizanske filmove!
GOST SURADNIK
