Netko je jednom napisao kako je tajna dobrog braka to da oba partnera vjeruju kako su u toj zajednici oni bolje prošli. Primijeni li se ta logika na poslovnu zajednicu mađarskog MOL-a i hrvatske Ine, prilično je jasno je zašto ta veza danas plovi prema bračnom brodolomu.
Još jedan korak na tom putu dogodio se prije nekoliko dana nakon izvanredna sastanka uprave kompanije, na kojem su hrvatski predstavnici po tko zna koji put već pokušali inicirati promjene upravljačkog sustava kompanije. MOL-ovi predstavnici, kao i uvijek dosad, te su zahtjeve odbacili, no ovog puta ne koristeći dvostruki – faraonski – glas šefa uprave Zoltana Aldotta, nego tako što su prijedlog naprosto proglasili nedorađenim i odbili ga uopće staviti na dnevni red.
Da bi dramska napetost bila potpuna, sudionici su morali prije početka na ulazu u dvoranu predati mobitele, rasprava se snimala videokamerom, a na kraju je kompanija u javnost poslala priopćenje koje je Aldott pripremio prije nego što je sastanak uopće počeo. U takvu okruženju nepovjerenja, pozivanje na “strateško partnerstvo”, kako je službeno brak Ine i MOL-a definiran, čini se potpuno besmislenim.
Hrvatski građani – sad je to jasno – trenutačno nemaju nijedan razlog zbog kojeg bi kao vlasnici 44 posto Ine trebali smatrati da su u zajednici s MOL-om bolje prošli. Istina je jednostavna. Mađarska kompanija sa 49 posto vlasništva danas tvrtkom upravlja suverenije nego što je Hrvatska nekoć upravljala sa 75 posto.
Ina je konsolidirana u MOL-ove financije, svugdje izvan granica Hrvatske tretira je se kao MOL-ovu podružnicu, a nijedna, čak i minorna odluka, ne donosi se bez konzultacija s Budimpeštom. Ta prava koja je MOL dobio na temelju promjena Dioničarskog ugovora bila bi neosporna, samo da čovjek koji je s hrvatske strane taj ugovor sklopio u ovom trenutku nije optužen da je za to od MOL-a primio 10 milijuna eura mita. Ne ulazeći u meritum optužnice i ne prejudicirajući njezin epilog, ako Sanader bude osuđen, to će značiti da je premijer suverene države za novčani iznos strancima predao upravljanje nad najvećom nacionalnom kompanijom. Gore kazneno djelo od toga bilo bi samo da je isto učinio s teritorijem.
S druge strane, Zsolt Hernadi, čovjek za kojeg hrvatski državni organi tvrde da je taj novac isplatio ne samo da je slobodan i nedostupan hrvatskim pravosuđu nego i dalje upravlja MOL-om, a posredno i Inom.
Ako Sanader bude osuđen, to će posredno značiti da je osuđen i Hernadi, a iako to nitko ne želi glasno reći, svaka suradnja hrvatske Vlade i MOL-a nakon toga postat će praktički nemoguća.
S jedne strane nijedna hrvatska vlada neće moći prihvatiti bilo kakve pregovore s čovjekom i kompanijom koje je njezino vlastito pravosuđe kvalificiralo na taj način, a uprava MOL-a, čak i bez Hernadija, zbog logičnih tržišnih načela i odgovornosti prema dioničarima neće moći pristati na bilo kakve ustupke koji bi značili gubitak kontrole nad Inom i izdvajanje tvrtke iz MOL-ove bilance. Kompaniji u tom slučaju predstoji teško i turbulentno razdoblje, no koliko to nije dobro za Hrvatsku kojoj je Ina jedan od temelja nacionalne ekonomije, toliko nije dobro niti za MOL kojem bi reputacijska šteta izazvana cijelim slučajem mogla trajno zatvoriti vrata poslovanja na brojnim međunarodnim tržištima.
Koliko god to zvučalo nevjerojatno, možda je kucnuo čas za novu inverznu Hrvatsko-ugarsku nagodbu temeljenu na mirnoj razdiobi. To što je brak iz interesa propao, prilično je dobar znak da bi razvod iz istih tih interesa mogao uspjeti.
