Svako malo nađe se netko u javnom životu da podsjeti nas kritičare tko smo i što smo, tek toliko da ne zaboravimo. Pa ako niste to već čuli stotinu tisuća puta evo; mi smo kao eunusi u haremu, znamo kako se nešto radi, svaki dan gledamo kako se to radi, no sami to nismo u stanju učiniti... Na tu već otrcanu frazu kojom si olakšava život velik broj naših vrlih javnih pregalaca podsjetili su nas sada opet Anja Šovagović i Zlatko Vitez u Zuhra Showu, ispuštajući začudo njezine uobičajene dodatke – da ovim poslom liječimo svoje frustracije, komplekse, da nismo nimalo konstruktivni, da nas treba žaliti (zapravo Anja je, koliko se sjećam, čak nešto nalik ovom na kraju i izrekla)...
Od ljudi čiji je svaki posao na udaru kritike takav se obrambeni stav i može razumjeti, ali kako nikoga u emisiji nije bilo tko bi rekao nešto zauzvrat moram na ovome mjestu priznati da ne znam kakve su frustracije liječili ili još uvijek liječe Veselko Tenžera, Dražen Vrdoljak, Ante Peterlić, Igor Mandić, Ivan Starčević i mnogi kvalitetni mlađi kolege. No, više je nego evidentno da u svom izražavanju toga što “nisu u stanju ništa sami učiniti“ oni sami pokazuju daleko više pismenosti, edukacije i znanja od velike većine onih kojima se kritički bave. Štoviše, Hrvatska cijelim devedesetima bilježi čak vrlo zanimljiv apsurd da je hrvatska filmska kritika bila – to je činjenica – na daleko većoj razini od domaće kinematografije.
Ali, da sad ne razvlačim priču koju će mnogi ionako proglasiti osobnom polemikom, bolje da ukažem na to kakve se smiješne stvari događaju na područjima lišenima bilo kakve kritičnosti. Opet njegovo veličanstvo – nogomet! Sportski novinari, posebno oni televizijski, tjednima su sinkronizirano veličali mit o našoj nogometnoj reprezentaciji, kao po nekoj direktivi uprli se u zaluđivanje i zavaravanje nacije i na kraju se zbog svega toga, dan nakon utakmice s Australijom, morali posuti pepelom po glavi.
U svom komentaru napisanom u najsvjetlijoj tradiciji mudrovanja generala poslije bitaka Ivan Blažičko oštro je držao lekcije igračima, prozivao ih da ne trče i da ne mogu izvesti ni jedno obično duplo dodavanje, a za sebe i slične “stručnjake” koji o tome svemu nisu smjeli ili znali ni beknuti svega 24 sata ranije nalazio opravdanje u tome da su očito gajili iluzije, lažne nade... S kojim to, molim lijepo, pravom?!
Pa gospodo u sportskoj redakciji jeste li plaćeni da gajite iluzije i da svojim fantazmima dodatno zavaravate gledatelje ili ste tu jer imate nekog pojma što se u pojedinom sportu stvarno događa?! Kako su i novinari s nikakvim formalnom nogometnim znanjem znali, ako se sjećate i na ovom mjestu, još prije dva ili tri tjedna predvidjeti upravo ovakav rasplet? Kako bi to bilo kada bi filmski kritičar mjesecima tvrdio da će film Branka Schmidta osvojiti Zlatnu palmu ili kada bi glazbeni kritičar proglašavao Karmu kandidatom za Grammyja? Tko se tu onda ponaša kao eunuh u haremu, tko svaki dan gleda kako se nešto radi i to komentira, a sam ništa ne zna i ne razumije?
Ne mare za to naši superbogati nogometaši. Oni se vraćaju svojim klubovima, kafićima, restoranima i manekenkama, dok bi neki bili sretni bez svega toga – samo kada bi mogli igrati nogomet. Pouka je to tužnoga dokumentarca Alcea Martija, prikazanoga unutar “Golea”, o kamerunskom igraču Eko Janvieru Francisu koji se smucao po hrvatskim trećeligašima jer zbog ilegalnoga ulaska u zemlju nije mogao naći ništa bolje. Na kraju mu je i to oduzeto, pa je deportiran u Kamerun, a prije toga suznih je očiju kroz rešetku vapio u kameru: “Samo želim igrati nogomet...
Nisam nikakav kriminalac. Samo želim igrati nogomet.” Mirni Eko očito nije ništa shvatio. U tome da samo želi igrati nogomet i jest njegov problem; a da je kriminalac, da je nekoga ubio ili barem opljačkao, odavno bi imao sve potrebne papire!
